događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Marija Juračić
Godina je 2018. Vatreni su osvojili drugo mjesto na svjetskom prvenstvu u nogometu. Mala zemlja s 1246 otoka pokazala je kakvu snagu nosi“, naglašava moj zet kao da piše nekakav dnevnik i kao da ja ne znam koja je godina.
„Nije to prvi put u povijesti“ proširujem njegovu misao. Dala je Hrvatska svijetu velike ljude, ali uvijek sitni ljudi iz sitne politike nameću neke druge, upitne povijesne vrijednosti.…
Kratki osvrt prije finala
piše: Viktorija Banić
U trenutku kad nas svega nekoliko sati dijeli od finalne utakmice i sraza sa Francuzima cijeli svijet je, čini se, kockast. Pojam „Hrvatska“ trenutno se googla više i od Donalda Trumpa, a na TV-u svaki dan možemo vidjeti skockane goste iz cijelog svijeta kako pjevaju „Moooja dooomovina…“, pa makar jedva prepoznatljivo zvučalo.
Eto, svi pišu iz Hrvatske i o Hrvatskoj, pa i ovaj osvrt neka bude moj doprinos današnjem danu.…
piše: Filip Ćorlukić... iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Zauzevši stav da je proizvodnja timski rad, Kudera je nastojao i uspijevao spriječiti svako nadmudrivanje u tomu “tko je kriv”. Kad god je potrebno, problem se morao zajednički rješavati.
Prigodom jednog zastoja, ja sam nešto radio na regulatoru protoka pare za papirmašinu. Nedugo nakon što je proizvodnja počela, Kudera pozvao na hitan sastanak nas iz održavanja i šefa proizvodnje.…
piše: Marija Juračić
U Lijepoj Našoj nogometna euforija raste.
Lijepo je to. Neizreciva je radost vidjeti ljude u veselim kockastim majicama kako ujedinjeni i razdragani navijaju za naše Vatrene.
I pravo je tako. Pobijediše u visokom stilu naši dečki ugledne reprezentacije, a što bi tek dao onaj američki čelnik da tako virtuozno pokaže Rusima tko je gazda na terenu.
I Lijepa Naša se posebno pripremila za današnju utakmicu. Dućani…
piše: Marica Žanetić Malenica
Tijekom mojega boravka u Australiji, krajem 2016., posjetila sam i državu Queensland na obali Pacifika. Prijatelji, kod kojih sam boravila dva dana u gradiću Redcliffe-u, dovezli su me u glavni grad Brisbane, u stambeno naselje s kućama posloženim u nizu.
„Eto, to je ta adresa“, kaže mi Tino, parkirajući se ispred posljednje. Izlazim iz auta.
Ulazna vrata se otvaraju i ispred mene se stvori stasita, još uvijek…
piše: Filip Ćorlukić ….Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Uz jesenski sajam u Zagrebu je prof. Muljević osnovao Jugoslavenski seminar za mjerenje i automatizaciju JUREMA, pa sam i ja tamo otišao na dva tjedna.
Bilo je zanimljivih predavanja, a na sajmu različite opreme, ali su meni najzanimljiviji bili susreti s kolegama iz drugih jugoslavenskih tvornica.
Sve su one u odnosu ma maglajsku bile jednostavnije, ali su …
piše: Marija Juračić
Crkao mi auto pa zamolih zeta da me odvede do neke butige kupiti spizu. Pogledao me upitno, ali šuti.
Znam, misli da sam tih 200 metara do tržnice ili 100 metara do prve samoposluge mogla proći i pješice, ali šuti pa šutim i ja.
Prolazimo pokraj prve samoposluge i ja mu kažem da nastavi voziti, prolazimo pokraj druge i ja mu kažem da nastavi, pa se stvar ponavlja i pokraj treće i pete.…
piše: Marija Juračić
Kaže mi zet da šuti, jer sam mu rekla da u kuću smije donositi samo dobre vijesti, a kako mene nogomet ne zanima, a druge dobre vijesti ne nalazi, onda radije šuti.
Brzo povlačim svoj zahtjev i tako opet nevezano pričamo o svemu i svačemu, o onome što se sȃmo nametne, što društveni život donese. A upravo je donesen diskriminatorski zakon o zabrani napada na liječnike, čak i ako dotični grubo i degutantno vrijeđa svoje pacijentice.…
piše: Marica Žanetić Malenica
Koliko god u stanu imala ormara, plakara, spremišta ispod kreveta, kutija i kesa za vakuumiranje, meni, baš kao i većini žena, uvijek nedostaje mjesta.
Vjerovala sam da ću ovaj problem riješiti preuređenjem stana, kako bih se dočepala više korisnoga prostora. Nakon što sam to učinila nekoliko puta i uvjerila se u svoju zabludu, ostalo mi je jedino da jednom godišnje, u pravilu pred ljeto, obavim inventuru svih prostora u kojima mi obitava odjeća. I tada se haljine, hlače,…
piše: Filip Ćorlukić… Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
U Maglaj sam stigao vlakom oko deset sati. Na željezničku je postaju pred svaki vlak dolazio tvornički kombi kojim sam se odvezao uzvodno uz rijeku Bosnu, u oko dva kilometra udaljenu tvornicu.
Lijepa upravna zgrada bila je stotinjak metara udaljena od porte. Vozač mi je rekao da je kadrovski odjel na prvom katu, a kad sam tamo službenici rekao zašto sam došao, ona je nekog nazvala putem telefona i rekla mi da će me primiti drug direktor.…