događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Ruža Silađev
Lipa Kata. Cvit naši baka. U nake bašče što cvate od ujtru do uveče. Bilo je u njima muškadla svakake fele, daninoća, lipoga Andre, Dragoljuba, krajcarice, šibova, zumbula, tulipana, sitnoga cvita, bršančevcki ružica, ružica misečarki i noćne frajle. Zameriše frajla pri misečine, pa zaludi kakoga iroša. Priskoči latež od simenjače, a u bašče kraj lipe Kate, Kata od krvi i mesa.…
piše: Marica Žanetić Malenica
Kada sam prešla šezdesetu, a još sam radila, znala sam reći kako ću, čim navršim šezdeset i petu, predati papire za dom jer se, po čuvenju, dugo čeka na smještaj. Htjela sam biti odgovorna prema svojoj djeci i sebi tih nekih neveselih godina koje, bez izuzetka, svima stižu.…
Kada rijekom Kupom kreneš prema Ozlju…
tekst i foto: Antun Lukšić
Ozalj, biser hrvatske povijesti. Ali, nažalost, malo tko govori i piše o tom usnulom gradu na rijeci Kupi.
Stara utvrda smještena na samoj litici iznad rijeke, ta gorda kamena tvorevina, otporna na vlastitu povijest i stoljetnu najezdu raznih osvajača i danas ponosno stoji. Istina, malo narušenog zdravlja, ali puna uspomena na prošla vremena.…
Putem u Papuk, šumskim stazama u raj
tekst i foto: Antun Lukšić
Eh kakva, onakva kako ju sami osmislimo ili možda bolje reći, onakva kakvu smo ju svojim poimanjem života zaslužili. Vijugava cesta, staze isto takve, baš kao i život naš. Eh da, takav je Papuk, pun bistrih potoka, gustih šuma, meni baš po mjeri.…
Naš novi suradnik je Antun Lukšić iz Sibinja, u rubrici RIJEČJU I SLIKOM“.
“Bavim se fotografijom, povremeno pišem, bilo bi to više putopisnog karaktera…” Tako nam se ukratko javio Antun Lukšić raspitujući se za moguću suradnju na Hrvatskom glasu Berlin. A ja znam već dobro te samozatajne osobe, iza se obično krije puno više vrijednoga nego li to oni i naslutiti daju. Tu pomaže samo urednička intuicija.
A već prvo čitanje Antunovih redaka i pogled na nestvarno lijepe fotografije, govore mi kako ne griješim.…
Od Emila se, čak i nakon njegova fizičkog odlaska s ovoga svijeta, može puno naučiti o iseljeničkom životu kojeg je u Njemačkoj živio više od 35 godina.
Iz naše arhive …objavljeno 29. svibnja 2011.
tekst: Emil Cipar
foto: naslovnica “Ono malo duše”, rad akademskog slikara Marka Kerna
U predivnoj pjesmi Zvonka Špišića “Suza za zagorske brege”, iseljenik pri odlasku iz rodnog kraja sa „pinklecom na plećima“, „knedlom u grlu“ i suzom u oku obećava bregima da: vrnul se bu nazaj.
Mogao je to učiniti pri odlasku. Tada je postojalo samo jedno značenje za povratak.
Ali što reći nakon više od trideset i pet godina provedenih u inozemstvu!?…
