Nek se pamti i spominje
piše: Željko Mužević
-Stani Mata, ne žuri. Evo Delfi hoće još, al’ polako. Lagano
-Delfi?
-Kaže, priču po priču.
E, tako nećemo bit gotovi za dvije godine, makar svaki dan objavljivao.
-Dobro, hajdemo još ovaj nastavak.
-Za Delfi? Može ako ti kažeš. A što te zanima. Ljudožderi na Papui? Ma to bih najradije zaboravio. Rekao sam ti da sam bio…
09 PRIČE
ROKERSKI BOLNIČKI DNEVNIK 2
ROKERSKI BOLNIČKI DNEVNIK 1
Napisao: Miroslav Bičanić-Toza
Brodsku rock-scenu od samog početka iz davnih, ranih 60-tih obilježavaju originali. Duško Svilar, Marko Kern, Lavoslav Špicer – Leo, Mirko Sečić, Krešimir-Krešo Blažević, Damir Bjelobrk-Brada… i mnogi drugi. Među njima je svoje mjesto našao i osebujni Miroslav Bičanić-Toza.
Na ovom mjestu nam Toza …na njemu svojstven način opisuje svoj susret sa bolničkom sobom. Ne želimo mu ponavljanje…
MOJ PRIJATELJ MATA 2
Nek se pamti i spominja
piše: Željko Mužević
-Što je mali? Dugo te nije bilo.
-Trebam te. I nisam, Mata, više mali. Ali još uvijek nemam toliko godina koliko si imao ti kada si se odlučio na bjelosvjetske skitnje.
-E, da. Bila su vraški dobra vremena. Nego, čujem da hoćeš nešto pisati. Pa, piši.
-Jebiga, Mata, da bih sve opisao trebalo bi mi barem desetak dugih, dugih postova.…
ČOBANAC
Iz naše arhive, objavljeno 20. 09. 2010.
Iz bilježnice moje bake
piše: Emil Cipar
Po kalendaru je još ljeto, ali vanjski pokazatelji jasno ukazuju da je jesen na vratima. I to onaj najljepši njen dio. Temperature su još ugodne, a berbe raznih vrsta voća i povrća u punom su jeku.
Dobro …danas baš ne. Kiša pada i to već ona prava jesenjska.
E ovo je pravo vrijeme za čobanac …tradicionalno narodno jelo iz Slavonije. Nekada …ne baš tako davno, po Slavoniji je bilo puno pastira …čobana, kako se tada govorilo.…
MOJ PRIJATELJ MATA 1
Nek se pamti i i spominje
piše: Željko Mužević
Otišao je moj prijatelj Mata tamo negdje gore gdje već nekoliko godina istražuje nebeske prostore i vjerojatno luta bespućima u potrazi za novim pustolovinama. Doduše, nisam siguran da ih ondje ima pa mu je vjerojatno dosadno, ili se pak zadovoljio harfama i pjesmama anđela. Sumnjam da je zov divljine, mrak amazonskih prašuma, snjegovi Kilimandžara, saharske dine, kanibali s Nove Gvineje, havajske ljepotice, nepoznata i opasna plemena Južne Amerike i Afrike, potresi Meksika, laguna…
PICASSO
Iseljeničke priče
piše: Drago Oršić
Ove godine, kao skoro i svake, boravih u rano proljeće, kako mi koji živimo u inozemstvu kažemo …doma, u dragoj nam domovini Hrvatskoj. Nakupilo mi se svakojakih poslova, koje čovjek mora i treba obaviti baš u rano proljeće, pa tako i ja nakanih to riješiti u rano proljeće. Posadio sam prije par godina razne voćke i kako je vrijeme za rezidbu upravo rano proljeće, krenuh i ja, sada kao rentner (penzioner) sve to obaviti na vrijeme, jer sada imam vremena za to, iako je opće poznato da…
SJEME PRAVDE
piše: Nada Landeka
Prodavala kumica na tržnici pravdu. Imala je mali štand, jednu stolicu na kojoj je sjedila da je ne bi zaboljele noge od stalnog stajanja, i malu starinsku vagu, s utezima. Utezi su bili pravilno raspoređeni, od 0,5 kg, 1 kg, 2 kg, 5 kg, 10 kg, baš kako je to uobičajeno i kod svih drugih vaganja. Iako je pravda bila veoma skupocjena pa je kumica čak razmišljala da nabavi zlatarsku vagu i da počne prodavati pravdu na grame a ne na kilograme, jer su ljudi vrlo rijetko tražili pravdu …
POLE OD KRUMPIRA
Iz naše arhive
Iz bilježnice moje bake
piše: Emil Cipar
Zahladilo! Ma nije ništa drugo ni za očekivati u ovo doba godine. Nešto me muči zubno meso, pa danima ne jedem čvrstu hranu. A od juhica i čajeva se ne možeš pošteno najesti.
Nakon desetak dana dijete …problem je saniran. Konačno mogu pojesti nešto pošteno. Prva misao je Bečka šnicla u Savusu u Slavonskom Brodu. Kod njih …ovaj svjetski poznati specijalitet zaslužuje naziv delikatesa. Prave ju …kao što se to i priliči od telećeg mesa, a veća je od tanjura na kojem ju…
TELEVIZOR
piše: Sonja Smolec
Navečer je bio još poprilično normalan. Osim onih nekoliko sumnjivih nijansi na ekranu koje su se pojavile prije više godina i na koje smo svi navikli, i ružnih stvari na vijestima na koje smo se isto tako navikli, nije bilo ništa neuobičajeno. Ugasila sam ga na pola neke dosadne sapunice.
Drugi dan poslije podne uzimam daljinski, pritisnem zeleni «gumbić». Ništa. Pritisnem broj jedan. Opet ništa. Gledam u ekran, onako postrance. Možda me iznenadi. Da nisu baterije u daljinskom? Nisu, veli sad i druga zainteresirana strana. Prilazi mu …