događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Bosiljka Schedlich
Jedne subote 1988. godine, na sastanku žena u savjetovalištu Prelo kod Lucije redale su se smijehom protkane priče o ljetovanju na moru, u Slavoniji i Bosni.
Samo se Stoja nije veselila. Ona je uzbuđeno pričala da su njeni u Čačku zabrinuti, jer Albanci na Kosovu masovno siluju srpske žene. Tu se razgovor zamrzao i smijeh je nestao.…
Iz naše arhive/ Objavljeno u prosincu 2010. godine)
piše: Sonja Breljak
Sjedila sam dugo pred praznim papirom.
Treba se eto vratiti na početak. Staviti prve rečenice na papir. One za koje često priupitaju i naša djeca. –Pa kako je to mama bilo? I gdje sam tada bio ili bila ja? Zašto je počeo rat? Zašto smo došli u Njemačku?
I druga, slična pitanja. Teško izlaze prva sjećanja. Kolega veli:…
piše: Marija Juračić
Kada 14% maturanata ne napiše esej, onda to školske vlasti konstatiraju, ali nam ne podastiru relevantne podatke. Ne kažu nam o čemu su maturanti trebali pisati, naime, koliko im je tema eseja bila bliska? Je li se ona odnosila na Janeza Svetokriškog ili možda na školski sustav kojeg su maturanti dio? O tome ne govore. Prave se Englezi.…
(ili priča o prijateljstvu)
autorica: Marica Žanetić Malenica
Kada sam prije nekoliko godina, točnije 2015. kao suradnica inicijatorice projekta o ženskom ponosu tražila u Splitu potencijalne autorice biografskih priča, koje bi potpisale svojim imenom i prezimenom, o tome na koje su svoje životno iskustvo, pothvat, odluku… ponosne, uglavnom su moje prijateljice i poznanice ili ignorirale danu im informaciju ili me glatko odbile riječima „nisam ja takva“.
Što im je to značilo ne znam, ali pretpostavljam da su pozitivan i poticajan osjećaj opravdana ponosa na neki …
Iz naše arhive/ objavljeno 12.07.2017. a (na žalost) aktualno kao da je danas pisano
piše: Marija Juračić
„Punice“, kaže moj zet,“ ovo je jelo jedva jestivo. Papreno, ljuto! Pa zar morate sve svoje frustracije iskaliti na hrani?“
Kušam jelo i čini mi se da će mi plamen suknuti iz grla, oči i duplja izletjeti, ali kakva bih ja bila punica, kada bih zetu dala za pravo? Istog trena odrekle bi me se sve punice svijeta.
Pokažem naivnu facu i kažem: „Meni je normalno. Čak malo bljutavo!“…
prilog: Filip Ćorlukić i Uredništvo HGB
Skoro dvije pune godine, od 2017. do 2019., objavljivali smo na stranicama Hrvatskog glasa Berlin, sadržaj knjige naslova “Moja sjećanja na minulo stoljeće“, autora Filipa Ćorlukića.
Filip je ujedno, naš najstariji suradnik, u 94. je godini života i, nakon više moždanih udara, živi u Domu za stare u Puli. Filip je dugo, uporno i kvalitetno radio, stvarao, objavljivao, putovao… pa i u poznom dobu ne …
(Iz knjige „Divani iz Sonte“)
autorica: Ruža Silađev
Veliki je atar oko našega sela. Zemlja treće i četvrte klase. Al′ raniteljka! Svaki siroma ata da kakogod pribavi komatić zemlje.
Vako je bilo: “Kad pukne proliće, Šokac zabode nos u zemlju, a ture nadigne na sunce“. Tako do Sisveta! Nismo se žalili. Znalo se da kad ima posla biće sve dobro. A, kad urodi žito, radovalo se, jel će bit kruva. Najviše se radilo na zemlje na ris. Na ris se kopalo, na ris se kosilo, na ris se zimi u trsku išlo. Bilo je puno bezemljaša i oni koji su imali jako malo zemlje. A čeljadi puno. Prija se dobijalo po lancu od sedam do dvanajst meteri žita. Ako je kosac višt, a rukovetajla vridna, dnevno su mogli poradit lanac. Od toga bi ris bijo od sedamdeset, do devedest kila.…
… ili moja Emina / Hvar / Iz knjige „Otok“
autorica: Darija Mataić Agičić
Postoje sati i mjesta koji zahtijevaju odsutnost bilo kakve namjere. U takvim satima i na takvim mjestima, obuvena u mjesečinu, u uvali u kojoj se more odmara od naleta vjetra, a nebo kao da je sišlo na zemlju, pronašla sam svoj kamen.
Nebo se utopilo u otoku. A otok… Jedan od okorjelih graničnika svijeta. Ima rub od valova i stvarnost od pjene. …
Nema više Malene, najpoznatije rode na svijetu. Ostala je priča u slikovnici, kazališna predstava, brojni zapisi, emisije i članci posvećeni ljubavi i privrženosti Malene i njenog Klepetana. Mi ponavljamo priču o ovim poznatim rodama iz pera našeg dragog suradnika, pokojnog Željka Muževića koji je priču o slavonskobrodskim rodama svojevremeno prvi poslao u novinarski svijet i dalje, dalje, u legendu.
Iz naše arhive /objavljeno 01.04.2011.
tekst i foto: Željko Mužević
Ovo je priča o rodi i čovjeku. O dobrim i zlim ljudima. Priča za laku noć.
Bilo je to davno, prije 14 godina kada su talijanski lovci za jeftine novce kupili pravo na ubijanje naših životinja. Nakon jutarnjeg mezetluka i šljivovice, Talijani predvođeni domaćim lovcima, koji se inače kunu kako vode brigu o životinjama, lunjali su oriovačkim i lužanskim utvajima usput pucajući na divlje (i domaće) patke.…
