Marica Žanetić Malenica
Lišće žuto, oker, crveno i smeđe,
po vlažnom tlu igru ratničku pleše,
krošnja tužno spušta umorne vjeđe,
ogoljele grane jedna drugu tješe.
Nebom caruju oblaci, vedrine ni komad,
sve otužno je, mračno, sivo,
moje srce je skitnica, stari nomad,…
Ponekad se iznenadim kada natjecatelji u nekom kvizu ne znaju neku poslovicu koju smatram dijelom našeg zajedničkog jezičnog fonda, a koja sadrži mudrost i iskustvo jednog naroda.
Ne znam koji me jarac tjera jutros u dva sata, koji me jarac tjera da u ove sitne sate, umjesto štogod pametnijeg i duhovitijeg, pišem o nečemu što sam sto puta na sto strana već ispričao.
„...Na lijevoj obali Loire, u Departmentu Indre-et-Loire, danas se vide tek ostaci velikog kompleksa dvorca Amboise. Najstariji njegov dio sagrađen je na kamenoj litici u 11. stoljeću kao citadela, koja će čuvati most iznad rijeke i omogućiti naplaćivanje mostarine. …
Dok sam vas tijelom svojim rađala
Počela je nastava i moj se unuk upravo vratio iz škole. Pitam ga kako je protekao prvi dan nastave, a on se raspričao:
– Evo, ovo je, majko moja, bolnica u kojoj tvoj bolesni sin leži već tri nedilje. Vidiš li kolika je ovo zgrada? Tu nas ima četiri stotine nevoljnika. Bolnica Kečkemet, 3.08.-
Pita me unuk što znači riječ bagra. Ne znam kako mu to objasniti, a ne razoriti iluziju humanog, uređenog, pravednog društvenog poretka, pa dajem uopćeni odgovor: