događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Marija Juračić
Počela je nastava i moj se unuk upravo vratio iz škole. Pitam ga kako je protekao prvi dan nastave, a on se raspričao:
„Na ulazu u školu su mi pošpricali tenisice nekim dezinficijensom, a i ruke sam morao dezinficirati. Kako razred nije dovoljno velik da bismo održali propisani razmak, svi smo stavili maske. Onda nas je razrednica lijepo pozdravila i svima nam poželjela sreću. Rekla nam je da će nam trebati. Govorila je o radu u ovoj školskoj godini i sve je bilo u redu.“…
piše: Ruža Silađev
– Evo, ovo je, majko moja, bolnica u kojoj tvoj bolesni sin leži već tri nedilje. Vidiš li kolika je ovo zgrada? Tu nas ima četiri stotine nevoljnika. Bolnica Kečkemet, 3.08.-
Napisano je na poleđini ove razglednice odaslane iz Kecskemeta, grada u Mađarskoj, tijekom Drugog svjetskog rata, za Sontu, samohranoj majci Brigiti Đanić, Solarovoj (23.IX 1898-15.V1987).
Sonćani su je poznavali kao Birđu, a ja osobno, kao baba Birđu.…
piše: Marija Juračić
Pita me unuk što znači riječ bagra. Ne znam kako mu to objasniti, a ne razoriti iluziju humanog, uređenog, pravednog društvenog poretka, pa dajem uopćeni odgovor:
„Evo ti primjer. Ti ideš u školu punih 12 godina da stigneš do fakulteta, učiš, stalno te testiraju, ocjenjuju, provjeravaju dok ne dođeš do diplome. Bagra to ne radi. Bagra dobije ispitna pitanja, a ponekad ni to, već joj se samo ocjena upisuje u indeks… …
Iz naše arhive/ objavljeno 20.06.2014.
piše: Stanka Sršen
T je bio dvogodišnjak kad je njegov otac otišao u daleku Argentinu. Što je to? Mali T sa dvije godine nije mogao znati, nije mogao znati ni da su to bile godine odlazaka „trbuhom za kruhom“.
Otac je otišao, ostali su glad i neimaština kao turobna svakodnevica, kao stalni gosti trošnoga doma. Trebalo je nahraniti osmero malih, gladnih usta pa se odlazak na rad činio kao najbolje rješenje. Možda i jedino za oca koji vjeruje da će radom steći bolji život svojoj obitelji.…
IZ NAŠE ARHIVE …objavljeno 20.07.2011.
Pravi biseri Jadrana
piše: Darija Mataić Agičić
Postoje zadnji tragovi niski sutona u kojima rijetka svjetla po kućama postaju putokazi. Uz ceste zgušnjava se mrak. Zatvara se more, a usidrene stoje samo kuće. Brišu se rubovi vidljivih zidova. Njihova sidra kao da postaju staništima koralja. Već dugo ih ni vali ne pomjeraju. A i kamo bi?
Bezbroj zvijezda odsjeda na otoku koji kao da su i rijetka spominjanja ponekad zaboravila naspomenuti.…
Marica Žanetić Malenica
Šapnula mi je noćas u snu muza
da mogu bit’ koralj il’ plankton što plovi
bodljikavi ježinac il’ opaka meduza
hobotnica što pipcima plijen vješto lovi.
Mogla bih, reče mi, bit’ i neka od riba
dubine modre vješto svladavati
i dok uzbibano more nježno me ziba
u kolijevci od trave mirno spavati.…
piše: Marija Juračić
Pita me unuk jesam li ikada bježala iz škole. Ne želim mu dati neko buduće opravdanje u stilu – i nona je to činila – pa pribjegavam laži sjećajući se onih divnih sedam dana na plaži u vremenu kada je more još toplo, a gužvi nema, jer se svi nalaze ili na poslu ili u školi. Manje mi je drago sjetiti se reakcije moje stare kada je stvar isplivala na površinu.
„Da, djeci je mjesto u školi“, potvrđujem ministrovu mudru opasku, …
piše: Julijana Matanović
U današnjem vremenu mutnih vrijednosnih ljestvica, u vremenu krhkih granica razvučenih između dobra i zla, ljubavi i mržnje, zdravlja i bolesti, i prostoru ismijanih emocija, jedino svjetlo je vjera u neuništivu ljudsku dobrotu.
Između riječi dobrota i riječi volontiranje, može se staviti znak jednakosti. Jer, volonteri prelaze, kako je moja baka govorila, s riječi na djelo.…
tekst: Ruža Silađev… Iz knjige “Sonta u sjećanjima šokačkim”
Ljetnje je doba. Možemo to zaključiti po odjeći ovih djevojčica, druga, koje su na čas udaljene od sigre. Sjede ispred bijelim vapnom okrečene kuće kako je to prije bilo u Sonti, na patosu od opeka.Na lijevoj strani vidimo vraca, ulaz u dvorište.
Najviša na snimci je djevojčica Tolorić Eva Dološova (1929-2003). Ona je stara 12 godina. Ispred nje je Kuruc Kata Kokina (1930-2004). Kati s desne strane sjedi Eva Matin Dološova (1929-2002). Ostale nam ostaju nepoznate.…
piše: Dragica Šimić
O Hrvatima u B i H i njihovom stradanju tijekom Domovinskog rata, u Hrvatskoj se pisalo malo ili nikako. Nikada mi nije bilo jasno od koga i zašto se skrivala ta istina, istina o porobljenom gradu Bugojnu i etničkom čišćenju Hrvata od strane Armije Republike Bosne i Hercegovine.
U tom etničkom čišćenju prognano je 14 000 hrvatskog stanovništva, ubijeno je 200 od kojih je 85 civila. Oko 2 000 Hrvata bilo je zatočeno u logorima, njih 550 u zloglasnom logoru Stadion (ispod tribina Iskrinog stadiona) a 294 logoraša punih osam mjeseci bili su psihički i fizički zlostavljani. Neki od njih su odvedeni iz logora, njihova tijela nikada nisu pronađena te se vode u evidenciji nestalih.…