događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Mirko Popović
Prvo se radi oslona zemaljskog stopama klupi kamenoj priklanjamo, tamo gdje se umor primarno prima i razlaže. Stûd snimo pod zvijezdama što ispod i iznad svjetlucaju.
Onda meandrira naša lađa znatiželjom(?), žednim srcem(?), a prazne ruke se upliću u rosu nataloženu po jutarnjoj travi srpnja, po zrelom zlatu pšenice iz čijeg mira stameno izviru zvonici.
Iz naše arhive …objavljeno 19.03.2013.
piše: Emil Cipar
Krajem 50-tih pojavili se prvi radio-aparati u Sibinju. Nisam siguran, ali mislim kako je majstor Bokulić bio prvi koji je posjedovao radio aparat. Znam da je imao agregat za struju, jer struje u Sibinju tada nije bilo.
Ja sam prvi puta čuo radio 1958. Bilo je to pod prozorom Perke Stefanovića na sibinjskom brdu. Imao je tranzistorski prijamnik marke „Slavuj“.
piše: Marija Kukić
Miro je bio „opasan“ tip. Ne samo zato što je činio različite nepodopštine nego je i njegov izgled kod ljudi izazivao strahopoštovanje. Svaki puta kada bi ga ljudi ugledali, sjetili bi se opakog majstora Mrkonje kojemu je „glava sezala do stopa… Imao je kuštravu kosu kao lav, a duge brkove do ramena.“ ( Čudnovate zgode šegrta Hlapića )
Taj Miro volio je i vodio lagodan život. Za njega nisu postojale riječi: tuga, nesreća, patnja, bol, briga, već samo riječ: užitak, …
piše: Mirko Popović
Zagledala se u korice knjige koju je upravo spustio pored sebe. Htjela ga je nešto upitati, ali je, samo ga tiho podsjetivši da je prošla ponoć, nježno naslonila glavu na njegovo rame.
Gledao je u tamno-plavičastu noć iza prozora brzog vlaka i razmišljao o pročitanome. Galopirajući, brjegovi i šume su odmicali, čas su uranjali u tamu, čas u koprenu sivila pod zvijezdama, u daljini.
Činilo se kao da su sami u svemiru, on i njegov lik u okviru…
piše: Marija Kukić
Ana sjedi sama u tišini svoga ogromnog zagrebačkog stana. Sjedi i sjeća se života provedenog s Jerkom.
Djeca su već odavno zakoračila svojim životnim putovima. Dok su djeca bila s njom, imala je kakvu takvu zaštitu.
A sada?
Sada je ostala sama uz muža koji je vrlo često i vrlo duboko …
piše: Mirko Popović
Nadnesen nad svoje umrlo lice djetinjstva uvijek je vidio negdje napisano pitanje: Ako i jesmo na Zemlji, na planeti, ali gdje smo zapravo mi?
Nitko nas nikada nije podučio, a onaj tko je pokušao prelazio je na stranice bajki i postajao čarobnjak.
Kao dječaku čarobnjaci su mu bili mali sitni ljudi koji borave u žutim večernjim travama pored starih zidina……
piše: Marija Kukić
Započet ću ovu crticu rečenicom koja me se posebno dojmila: „Život je zavežljaj malih stvari.“ ( Oliver Wendell Holmes )
I zaista. Spleten je od svega i svačega, nošen s manjom ili većom lakoćom, s manjom ili većom teškoćom, ali život je – život.
A onda, jednog trenutka, u jednom treperavom djeliću sekunde, zavežljaj se počinje otpetljavati.…
piše: Marija Kukić
U selu rasla djevojka mlada, gizdava. Jedina kći među trojicom sinova. Držali su je, pazili, nosili kao kap vode na dlanu. Ispunjavali su sve njene hirove i sve joj slijepo vjerovali.
Iako žitelji iz rodnog zavičaja njenih roditelja preferiraju mušku djecu i nisu baš najsretniji kada im se rodi „dite“, u ovoj obitelji bilo je nešto drugačije. Vjerojatno su roditelji svojim dolaskom u Slavoniju počeli mijenjati i sebe te navike i običaje donijete iz rodne Hercegovine.
Zrinka je bila njihova ljubimica i nije bilo želje koju joj roditelji, a posebice majka Mara, ne bi ispunili.…
piše: Mirko Popović
Markus i ja se nismo poznavali, osim ako vrsta poznanstva nije par slučajnih pogleda preko rubova pivskih čaša za stolom od teške ebanovine.
Pili smo Sarajevsko u bašti od Glazbe i Smijeha, od Lijeposti otetē buci i gradskom stampedu. Trošili smo popodnevne sate kao što se troši kreda ili miris ljiljana u prigradskim baštama.
– Ako treba vjerovati ovakvim vijestima – govorio je dok su s …
tekst i foto: Marija Kukić
Zlati se žito na njivama slavonskim.
Lelujaju se njegove vlati na suncu uzavrelom,
A nabubreno klasje pleše drmeš šokački.
Talasaju se na lahoru brkovi ječma dozrelog.
Ne, nema te pjesme, ni riječi, ni slike,
Ali ni umjetnika koji bi mogao tu ljepotu opisati!
Dolino moja, duboko u srcu skrivena i nošena,
Okom zaljubljenika zamilovana,…