događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Marija Juračić
Moj zet čita samo novine. One sportske. Time se pridružuje tisućama zagriženih sportaša koji se sportom bave samo iz udobnosti svoje fotelje.
Kada mu preporučim čitanje nekog romana, on reagira kao da je u školi i pita:
„Koliko ima stranica?“
Ako mu kažem da roman ima četiri stotina stranica, pogledat će…
piše: Marija Juračić
Dobro pazite o čemu pred djecom pričate. Eto, nešto prije nedjeljnog obiteljskog objeda, moj je zet spomenuo kako je moj unuk u zadnjem mjesecu nastave pokvario svoje ocjene i završio razred samo s vrlo dobrim uspjehom.
„Dobar je to uspjeh, zete“, tješim ga, “ čak vrlo dobar. U moje vrijeme i trojka je bila dobra. Zvali smo je carskom ocjenom…. A sve ovo što naša djeca danas moraju natrpati u svoje glavice, rađeno je po principu- od viška glava ne boli.“…
tekst i foto: Marija Kukić
Oprost je vrlina hrabrih. (Indira Gandhi)
Već drugi puta zaredom u posljednjih desetak dana put me odveo na istok Slavonije.
Opet posjet Vukovaru, ali sada drugim mjestima: bolnica, muzej u dvorcu Eltz, Muzej vučedolske kulture i – Ovčara.
Pod vrućim lipanjskim suncem, na temperaturi koja je premašila 30, posjetila sam Ovčaru, mjesto masovnog stradanja i …
piše: Filip Ćorlukić…Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Premda smo bili svjesni da oko nas već dvije i pol godine traje rat, pa i pored različitih ograničenja, posebno u snabdijevanju; u Tuzli je sve do narednih događaja, vladala pretežno mirnodobska atmosfera. Međutim, rat sa svim svojim nevoljama i strahovima stigao je je konačno i u naš grad.
Tuzlom kruže različite neprovjerene vijesti. Priča se da je snažnim partizanskim snagama napadnut Travnik, pa je domobranska pukovnija otišla u pomoć Travniku, a grad je ostao praktično bez…
piše: Dijana Jelčić-Starčević
Pamtim samo sretne dane…
namjerno?… ciljano?… svjesno?… nesvjesno?…
Ne znam, pamtim trenutke provedene na pješčanim plažama, na obalama mnogih rijeke, na trgovima cvijeća i ptica. Imali smo sreću, putovali svijetom, zaustavljali se u nepoznatim gradovima i upijali ozračje sudjelovanja u vrtloženju svijeta.…
/PANONSKIM PROSTRANSTVIMA – 2. dio/
tekst i foto: Marija Kukić
U poslijepodnevnim satima konačno se zaustavismo na parkiralištu u Zemunu uz samu obalu Dunava. Tamo nas je dočekao član župne zajednice. Pješačili smo pedesetak metara i našli se u dvorištu župnog stana i crkve.
Dočekani smo toplo i srdačno jer mnogi su se već poznavali od ranije. Ovo je bio naš uzvratni susret.…
Iz naše arhive/objavljeno 26.01.2012.
piše: Sandra Marelja-Muić
Ante je tupim pogledom buljio u glumicu na ekranu. Novinarka joj je držala mikrofon pod nosom trudeći se da joj ne upadne u pozamašni dekolte i izgubi se u silikonskoj dolini. Bilo je očigledno da se glumica trudila ostaviti vrlo mlađahan dojam sa svojom sportskom majičicom i jeans hlačama.
Govorila je o tome kako joj je nedavni boravak u indijskom sirotištu pomogao da spozna sebe i kako je postala bolji čovjek…
piše: Viktorija Banić
Nedjeljno popodne, točnije predvečer, gledano po satu. Sunce još uvijek prži, kao da ni ne misli stati, ignorira i mjesec i zvijezde i modro nebo na čekanju.
Šetnja gradom, pa i do jednog gradskog parka s velikim jezerom. Čuje se glazba, neke stare melodije. Uvijek jednako stari pjevač cupka na pozornici, uvijek jednako obojane kose i zategnutog lica. Da, nije to izmišljotina ovoga doba… Naokolo stolovi i klupe, par stotina ljudi, uglavnom starijih ili mladih parova s malom …
piše: Filip Čorlukić...Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”.
Neposredno prije završetka školske godine posjetio nas je prof. Demer. Mi smo uvijek imali dobre rakije iz našeg šljivika u Vrhovima, a volio je popiti pa nas je češće posjećivao. Ovaj puta se odmah nakon pozdrava – Hvaljen Isus, obrato meni: “Filipe čestitam”, uhvatio me je za rame i poveo prema stolu, a nakon što je majka donijela rakuju, on je nastavio pričati.
Rekao mi je da je škola od Ministarstva dobila obavijest da sam između sedamdeset mladića iz NDH, jedini ja iz Tuzle izabran za …
tekst: Marija Juračić
Nekoliko tjedana prije završetka nastave moj je desetogodišnji unuk posve prošvikao. Nije mi jasno, je li malac puknuo od stalnog učenja, ili je genijalac shvatio kako društvo funkcionira.
Prestao je učiti. Odlučio je da njemu škola nije potrebna pa je to svečano izjavio i školskom pedagogu. Njegove petice i četvorke, naprasno su se pretopile u jedinice i dvojke. Jedino engleski jezik, iz nekih njegovih skrivenih pobuda njeguje i dalje. Sumnjam da i on planira dezertirati iz Lijepe naše.…