događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Dubravka Lisak
Baka je bila, danas to slobodno mogu reći, najdepresivnija osoba koju sam ikad poznavala. Kao takva, ipak je nemjerljivo obilježila moj život i često je se sjetim.
Prema meni je bila najbolja, iako sam još kao dijete znala da je bolesna i jako su me pogađale njene promjene raspoloženja.
Na koji način je obilježila moj budući život, vjerojatno ni sama nije bila svjesna. Psihotično depresivna, zapala bi u strahovitu tugu.…
piše: Marija Juračić
Kaže mi zet da je zatvor gadna stvar, a ja njemu da ga od moje kuhinje sigurno neće dobiti. Onda on veli da ne misli na taj zatvor, nego onaj s rešetkama i ograničenim kretanjem.
„Pa i ja, zete, mislim na taj zatvor“, ali on je jako povezan s kuhinjom. Što bolje kuhaš, manje sjediš, a ako si tek neki priučeni kuhar, gulit ćeš krumpire. Od tuda i dolazi izreka – gulio je nekoliko godina u… Ali to guljenje krumpira za opće dobro djeluje nekako jadno, ponižavajuće. Faca od formata neće guliti, on će možda samo prohujati kroz zatvor, pa ako ima dvojno državljanstvo, zna se kuda ga put vodi, a ako nema… mnogi puti vode ka slobodi.“…
Na zanimljivo pismo iz Dublina koje nam je poslala Dubravka Lisak, odgovorismo zainteresirano, znatiželjno i srdačno. To opet izazavalo pozitivinu reakciju i evo nas pred vratima otvorenim za novu suradnju. Nova suradnja traži novu rubriku. Njen naslov je “Zašto sam otišla”. Evo što o sebi, suradnji i temi kaže autorica i naša nova suradnica. /Urednica/
piše: Dubravka Lisak
Zovem se Dubravka Lisak i živim u Dublinu. Rođena sam u Zagrebu a odrasla i većinu života provela u voljenom Prigorju.
Iako je moj životni put prožet beskonačnim usponima i padovima, postojala je jedna konstanta koja je uvijek izvirala iz moje nutrine, a to je kreativnost i pisanje. Ma koliko me život slamao ili uzvisivao, sve je završavalo na komadu papira.…
piše: Bosiljka Schedlich
Dugo sam iščekivala to mjesto po imenu Grad, kuda je otac odlazio na rad u tvornicu.
Mislila sam da je tamo sve bolje, da tamo nitko nikoga ne tuče. Ne tuku muževi žene, ne tuku djecu. Ni životinje. Ne tuku ni djeca djecu, niti mlađima otimaju cipele i s njima igraju nogomet kad se raspadne lopta od starih krpa.
Jednog ljetnog dana u hlad ispred naše kuće sjeli su susjed Ante i još tri momka iz sela. Pjevali su.…
piše: Jadran Šantić- Šangarelo
Dragi štioci moji i lipi jur san se sitija jedne barufe koju je opetovano činija jedan moj susid i prijatej i to dosta vrimena.
Kako i sami znadete u Split su se jedno vrime ka tsunami skalali naši dični vlaji a i bome vlasi ča oče reč oni pusti svit iz Ercegovine. Nisan i ne bi tija nikoga uvridit ma u nas u Split se tako kaže za one naše vridne jude pune furbarij priko naši brda zovemo vlaji a one koji su još daje iza brdija u Ercegovini i koji su isto vridni i furbasti zovemo vlasi. Eto tako je i gotovo.…
piše: Marica Žanetić Malenica
„Ovako nešto ne pamtim da sam vidio/vidjela. Tko Vam je to radio?“
Otprilike ovako započinjao je svaki moj razgovor kada bih posjetila neku stomatološku ordinaciju, sve dok se nisam zadnjih dvadesetak godina usidrila kod moje zubarice Suzane.
Pa se ona, vremenom, prestala čuditi zlatnoj krunici zuba na poziciji šest donje lijeve čeljusti.…
piše: Marija Juračić
Kinezi su polako osvajali naše tržište. Dolazili su u početku s jeftinom robom i onim dućančićima u kojima ste sve mogli kupiti po dvanaest kuna. Posprdno smo govorili o njihovoj robi, jer bi njihovu igračku dijete rastavilo prije nego neku domaću.
I mediji su nas upozoravali da su neke iz Kine uvezene igračke otrovne, ispuštaju otrovnu boju koja će otrovati našu djecu. Pune su formaldehida i ftalata, kemijskih spojeva koji su jednako štetni kao i azbest.…
Iz naše arhive/ objavljeno 24.03.2016.
Šaranje uskršnjih jaja u Sonti
piše: Ruža Silađev
Tradicija oslikavanja uskršnjih jaja u Sonti je veoma duga. Zapravo, ne postoje pisani podaci o tome.
Jaja su se ukrašavala tijekom Velikog tjedna. Naročito su bile omiljene dvije tehnike.
Lakša i jednostavnija tehnika, koja se i danas još uvijek koristi, a i opće je poznata, je ukrašavanje s listićima biljaka i farbanje u lukovini, ljuskama od crvenoga luka.…
Iz naše arhive/ objavljeno 06.06.2015.
piše: Dragica Šimić
Teško je reći zašto smo bili sretni a i pomalo nesretni i da li se čovjek može istovremeno poistovjetiti sa oba osjećaja poslije velike patnje i teškog životnog iskustva u kome sve nestane a duša biva ono što je najjače ranjeno.
Nevidljiva, nedodirljiva, neki čak ni ne vjeruju da ona postoji ali većina je osjeća koliko osjeća i tijelo, i ta većina, ti mnogi, svjesni su da rane tjelesne, dodirljive, zacijele s vremenom.…
piše: Marija Juračić
Da su građani Lijepe Naše dobri i plemeniti ljudi, koji će uvijek priskočiti u pomoć nemoćnima i potrebitima, ne treba dokazivati. No. manje je znano da su i kao prijatelji vrlo privrženi i darežljivi.
Ta spoznaja, koliko drže do svojih prijatelja, uvukla je u mene blagu tugu i sumnju da ja prijatelja zapravo nemam. Sa svojom najboljom prijateljicom podijelim poneki trač, popijem kavu u omiljenom kafiću i već po navici tu kavu uglavnom plaćamo naizmjence.…