piše: Filip Ćorlukić …iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Dolazak snažne njemačke vojne jedinice.
Ja i Tonćo smo istrčali na ulicu koja je bila potpuno prazna. Dan je bio tmuran, oko nas ni žive duše, a iz smjera željezničke stanice se čula snažna grmljavina motora, da bi se ubrzo iza blagog uličnog zavoja pojavila motorizirana kolona njemačke vojske. Na čelu kolone je bilo nekoliko tenkova Tigar, a zatim su se uz buku i škripu u dugoj koloni nizala oklopna borna kola, kamioni, opet tenkovi, motocikli s prikolicom……
Naš stan, a posebno dvorište, postali su velikim okupljalištima. Tonćo i njegovo društvo stalno su negdje jurili po gradu, a on je dolazio samo na objede i na spavanje. Jednog dana mi je donijeo krasnu časničku sablju jugoslavenske vojske, a drugi puta dva stara revolvera iz prvog svjetskog rata. Iznad pivovare se uzdiže strmina od neke sive zemlje. Često smo uzimali neku staru krpu i sjeli na nju pa se niz tu strminu spuštali kao na sankama. To smo zvali “prljuga”. Oni su se i tih dana spuštali niz «prljugu», kad se iznenada pokazao otvor u nekakvu rupu.… 
Vraćajući se iz Zemuna svojim domovima, opet nas je pratila kiša. Dan se polagano spremao na počinak.
Od kada su partizani i u Tuzlu donijeli ratnu atmosferu, moja soba više nije bila samo moja. Budući da baš nije bilo preporučljivo odlaziti u grad, naše je dvorište postalo okupljalištem i onih starijih iz naše i okolnih kuća, a u mojoj su sobi Ivica Opačak i njegovo društvo često igrali karte – za novac – a ja sam na kraju ubirao “pinku”.
Matko Peić, hrvatski povjesničar umjetnosti, slikar i književnik rodio se u Požegi, „Slavonskoj Ateni“ kako grad od davnine nazivaju. Umro je u Zagrebu.
Slaaadoled! Slaaadoled!