događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
Pjesma posvećena Franku Lohajneru, studentu iz Opatije, pripadniku 204. A brigade Rakitje, poginulom na Kupresu.
Marija Juračić
Slika zaustavljena u oku.
Ti mlad, gotovo dječak, vedrog oka
i osmijeha.
Godina devedeset i neka.
Učiš njemačke, nepravilne glagole
i smiješ se mojim riječima da ćeš tih
stotinjak glagola lako savladati.
Važni su ti ti glagoli…
piše: Filip Ćorlukić …iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Dolazak snažne njemačke vojne jedinice.
Ja i Tonćo smo istrčali na ulicu koja je bila potpuno prazna. Dan je bio tmuran, oko nas ni žive duše, a iz smjera željezničke stanice se čula snažna grmljavina motora, da bi se ubrzo iza blagog uličnog zavoja pojavila motorizirana kolona njemačke vojske. Na čelu kolone je bilo nekoliko tenkova Tigar, a zatim su se uz buku i škripu u dugoj koloni nizala oklopna borna kola, kamioni, opet tenkovi, motocikli s prikolicom……
Pjesma “Nepomično more” pohvaljena je na ovogodišnjem Petrarca Festu, festivalu poezije koji se tradicionalno održava u Zagrebu u čast oca soneta F Petrarce.
Marija Juračić
Sanjala sam opet neka crna jedra
kormilo je prazno i samo se vrti
nepomično more, bez zvuka, bez vjetra
korak do ničega, do pakla, do smrti.
Nema ni zvijezda, nema niti ptica
misli nekud bježe, traže malu luku
okrutna je tama, samo izmaglica
u prazninu tmine pružila sam ruku.…
piše: Filip Ćorlukić …Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”.
Naš stan, a posebno dvorište, postali su velikim okupljalištima. Tonćo i njegovo društvo stalno su negdje jurili po gradu, a on je dolazio samo na objede i na spavanje. Jednog dana mi je donijeo krasnu časničku sablju jugoslavenske vojske, a drugi puta dva stara revolvera iz prvog svjetskog rata. Iznad pivovare se uzdiže strmina od neke sive zemlje. Često smo uzimali neku staru krpu i sjeli na nju pa se niz tu strminu spuštali kao na sankama. To smo zvali “prljuga”. Oni su se i tih dana spuštali niz «prljugu», kad se iznenada pokazao otvor u nekakvu rupu.…
/Panonskim prostranstvima – 3.dio/
tekst i foto: Marija Kukić
Vraćajući se iz Zemuna svojim domovima, opet nas je pratila kiša. Dan se polagano spremao na počinak.
Sunce je okruženo oblacima putovalo ka zapadu. I mi smo se vozili u istom smjeru.
Kroz orošeno prednje staklo autobusa „ulovila“ sam Sunce koje je prkosilo kišnim kapima. Radovala sam se toj igri i nadmudrivanju kiše i Sunca i prisjetila se stihova Dragutina Tadijanovića.…
piše: Marija Juračić
Naša kuća nije velika, ali leži u prekrasnom, mirnom kraju, svega 400 metara udaljena od centra grada. Jutrom nas budi cvrkut ptica, noću uspavljuje šum vala. Iz kreveta se možemo ravno zaletjeti u more ili jednostavno trčati pješčanom plažom . I sada je u taj miran, ustaljeni život moj zet unio nemir. Zapeo je da uzmemo hipotekarni kredit. Ima velike planove.
„Turizam se razmahao“, govori,“ dići ćemo kat i iznajmljivati apartmane. Tu lova samo curi!“…
piše: Filip Ćorlukić… Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Od kada su partizani i u Tuzlu donijeli ratnu atmosferu, moja soba više nije bila samo moja. Budući da baš nije bilo preporučljivo odlaziti u grad, naše je dvorište postalo okupljalištem i onih starijih iz naše i okolnih kuća, a u mojoj su sobi Ivica Opačak i njegovo društvo često igrali karte – za novac – a ja sam na kraju ubirao “pinku”.
Budući je najviši dio kosog krova dozidane garaže dopirao do polovine prozora te sobe, u slučajevima najavljene opasnosti da će…
piše: Marija Kukić
Matko Peić, hrvatski povjesničar umjetnosti, slikar i književnik rodio se u Požegi, „Slavonskoj Ateni“ kako grad od davnine nazivaju. Umro je u Zagrebu.
Da se ne zaboravi njegov lik i djelo, u rodnom mu je gradu postavljena spomen ploča na trgu koji nosi njegovo ime. U Ulici Antuna Kanižlića na broju 14 postavljena je i njegova bista.
Početkom 2014. ‘dogodila’ se Udruga zavičajnih pisaca i slikara „Matko Peić“.…
Slaaadoled! Slaaadoled!