Marijan Gubina: “260 dana”
Eto, i taman kad nam je dao razloga za sreću opet je još gore. Tjeraju nas našoj kući, a tatu ostavljaju na strijeljanju. Svi smo nepomični, nijemi, a suze same liju, kako kod nas, tako i kod njih. Moj tata se trudi zadržati suze i tihim jecavim glasom moli mamu da nas odvede. Mama nas drži za ruke no ne kreće. Pognula se i jeca. Moli Boga i sve svece pa priča nešto što ne razumijem.
-Kreći, kurvo ustaška! Vodi tu kopilad dok vas nisam pobio.…