piše: Branislav Antov Mikulić …Iz knjige “Srcem do beskraja”
U Bocvani sam bio zbog ponuđenog mi posla. Nakon što sam u Gaboroneu, glavnom gradu te prilično uređene afričke države obavio razgovore s nesuđenim budućim poslodavcem, valjalo mi je ići natrag kući, u Holandiju. Let za Amsterdam polazio je iz udaljenog Johannesburga, kamo sam trebao poći automobilom, ugodnim i prostranim Toyotinim kombijem koji je vozio šofer direktora BIDPA-instituta, onog na kojem mi je nuđeno zaposlenje.
Odlučio sam krenuti za Johanesburg čitav dan ranije, mada i nisam morao. Do aerodroma je bilo nekih četristo kilometara, najviše pet sati vožnje po dobroj asfaltnoj cesti. Mogao sam stići na avion i da sam krenuo rano ujutro, na sam dan leta.
Ali ne, ja sam kod domaćina insistirao da pođem ranije, imao sam dva dobra razloga za to.…
Zovem se Branislav Mikulić. Rođen sam 1951. godine u Sarajevu. Ipak, radije kažem da se to desilo u Irskoj, u Dublinu, i još pola vijeka kasnije – 8. juna 2005. kada sam se iznova rodio, duhovno oživio.
Već sam naslov nameće pitanje: „Što je činkvina?“
Potraži me noćas iza tajnih vrata
Dobro pazite o čemu pred djecom pričate. Eto, nešto prije nedjeljnog obiteljskog objeda, moj je zet spomenuo kako je moj unuk u zadnjem mjesecu nastave pokvario svoje ocjene i završio razred samo s vrlo dobrim uspjehom.
Tiho je.
Vidjela sam Kineza
Zadar/ Nemalo me iznenadila najava međunarodne konferencije o iseljeničkom turizmu u lipom mom gradu i to u našoj najnovijoj prezentacijskoj dvorani, onoj u obnovljenoj Kneževoj palači.
Točno mjesec i pol je do početka nove sezone u Bundesligi.