Ivek Milčec
Uvijek me jesen
pjesnički nadahne,
a s prvim mrazom
stihove udahne.…
HOĆEMO, JER – MORAMO
NAŠ KOBA
prilog: Joso Špionjak
Kad majka zemlja iznjedri željno iščekivano proljeće, ono se rado širi prostorom mu datim.
Jednog dana to proljeće sasvim neprimjetno uplovi u vode koje se ljeto zovu.
I tako ploveći, stigne u predjele jesenjske, pa se ljudsko oko stane diviti tom velikom bogatstvu boja i ne shvaćajući da je nevidljiva i nepoznata tuga već ispružila ruke prema toj ljepoti.…
VRATITI OBOJENA PROLJEĆA
MAGIČNA MREŽA NAŠEG SLIKARA PRIVLAČILA PAŽNJU PUBLIKE U PARIZU
HRVATSKI SLIKAR STJEPKO MAMIĆ PO PETI PUT NA POVIJESNOM SALON D’AUTOMNE
Priopćenje za medije
Stjepko Mamić vratio se iz Pariza gdje je izlagao na povijesnom pariškom Jesenskom likovnom salonu (Salon d’Automne) pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Francuske Republike Gospodina Emmanuela Macrona
KRASOPIS
O HRVATSKOM PITANJU U OČIMA FRANCUSKE POLITIKE 1914. – 1929.
Miro Kovač u Berlinu predstavio svoju knjigu „U labirintu versajsko-vidovdanske Jugoslavije“
tekst i foto: Aleksndra Brnetić
Kako je francuska diplomacija i kako su francuske tajne službe gledali na Hrvate i Srbe uoči Prvog svjetskog rata i u vrijeme stvaranja Prve Jugoslavije, o tome je u večernjim satima, u subotu, 13. studenog, u Ahornstrasse, u veleposlanstvu Republike Hrvatske u …
IPAK SE KREĆE…
ODMOR KOD BAKE
piše: Joso Špionjak
Ako se po jutru dan poznaje, onda bi se i po startu u školi moglo reći da će Raphael biti dobar đak.
Istini za volju, moraju ga malo stišavati jer se neprestano javlja i uporno želi da uvijek dođe na red kako bi dao odgovor na postavljeno pitanje.
I već se dobro udomaćio tamo.
Očigledno mu se dopada što su zapazili njegovu radoznalost, te sav sretan kreće svakoga jutra kao u neku novu avanturu.
Ni ustajanje u šest sati nije za njega nikakav problem.
U ovo kasno, jesenjsko doba godine, još je tamno napolju u vrijeme polaska u školu.
Zato je njegova mama bila itekako iznenađena kad ju je upitao:
„Mama, gdje su moje sunčanice?“
„Zbog čega ti trebaju sunčanice, Raphaele?“ – željela je znati.
„Da ponesem u školu.“ – odgovorio je samouvjereno.
Jasno, ova želja mu nije ispunjena, ali jedna druga, puno važnija, jeste.
Želio je provesti svoj prvi školski odmor kod bake.
A da je on svojoj baki sve na svijetu ne treba puno objašnjavati.
Kod nje je napravio i svoje prve korake.
Uostalom, tu su sva pravila sa puno mekšim granicama nego kod mame.
Naravno, to itekako odgovara ovom jako živahnom stvorenju.
Ovoga puta će savladati još jedan važan izazov.
Naime, na dječjem igralištu stoji visoki tobogan i penjalica od debelih konopaca.
Samo najhrabriji smiju gore do vrha i potom velikom brzinom skliznuti prema dolje.
Išao bi Raphael, ali se dvoumi i ima strah.
Međutim, baka ga bodri riječima: „Ne boj se, ja ću te uhvatiti.“
Ohrabren ovakvom izjavom, oprezno se penjao prema vrhu.
„Vidiš li me, bako?“ – pitao je da bi se još jednom osigurao da ga prati pogledom.
„Da, da, tu sam“ – dovikuje baka navijačkim tonom.
I malo pomalo, stigao je do vrha.
Nakon kratkog oklijevanja, skliznuo je poput munje prema dolje.
Ne zna se tko je bio sretniji, Raphael ili baka.
Uspjeh mu se osladio te je nekoliko puta sa pravim oduševljenjem ponovio tu novostečenu vještinu.
Poslije ugodnog boravka na svježem zraku, baka je odlučila da pripremi omiljenu pitu za večeru.
Ovdje je i unuk priskočio u pomoć i zdušno pomagao u kuhinji.
Dani odmora su brzo prohujali.
„Bako, ovo je bio moj najljepši odmor” – rekao je Raphael, dodavši da će opet doći.
U to ne sumnjam ni najmanje.
Jedino se pribojavam da će mu baka, ukoliko upita, odmah dati dvoje sunčanice.…