Iz novinarske bilježnice
piše: Sonja BRELJAK
Nerviralo me pomalo kada se posljednjih godina u analizi i kritici suvremene literature pojavio izraz „žensko pismo“. Čuj, žensko pismo! Ma nemoj mi reći! Baš samo žensko?! Kao da je, Bože mi oprosti, neko posebno, nenormalno djelo. Onakvo za koje trebaju posve druga mjerila. Činilo se kao da je tvorac te naoko nježne kovanice time činio uslugu autorima djela. Bolje reći, autoricama. Jer o njima je riječ. A nije tomu tako.
Izdvojivši djela ženskih pisaca u kolonu „žensko pismo“, na neki način ih se drukčije vrednovalo, odvojeno, odmaknuto i manje nego li one iz reda „muškog pisma“. Prava podvala. Jer, mjera literarne vrijednosti neovisna je od spola autora. A ta se razlika u vrednovanju, odnosno poimanju, pa i nagrađivanju, ne samo u ovoj oblasti, nego u cjelokupnom životu, gledajući širi povjesni kontekst, i nije baš nešto značajno izbrisala. U odnosu na neka vremena, od prije stotinu godina, pomaka ima, ali tema ipak ostala, uvijek aktualna.…