Silvio Stilinović
…I bila je tu lijepa gospoja u ranim pedesetim. A mališan je trčao oko nje. Prepoznatljivi bijeli obrubi gdje mu je nekada bila potkošulja, a sad ga je opržilo sunce.
A ona je bila stvarno lijepa. I tužna. Nosila je duboke, crne, sunčane. Skrivala je sjetu tuge iza neprogledivoga crnoga stakla. Bila je sama. Je li njena tuga dolazila iz njene samoće? Ili je dojam bijele plaže i drhteće plave površine mora, lijek za sjetu tugu. Ipak, svako malo smijala se dječačiću… Sama, s duboko…
