Pokušati ću to prikazati u dvije priče …
Priča prva …jedna strana medalje
Prije osamostaljenja Hrvatske rado sam odlazio u crkvu.Tako sam odgojen, i iako ne preveliki kršćanin, ipak sam rado znao otići na misu nedjeljom. Tada crkve nisu bile prenapučene i mjesta za sjediti u klupama bilo je na pretek.
Danas je situacija posve drugačija. Crkve su danas za vrijeme velike mise dubkom pune, tako da je skoro nemoguće ući u njih. U razgovoru s ljudima, koji su do jučer …prije osamostaljenja Hrvatske …izbjegavali posjete crkvi, doznajem kako oni onda „nisu smjeli ići u crkvu“. Obično sliježem ramenima, jer nisu mi jasni njihovi argumenti. Ja sam uvijek smio ići u crkvu. Ja sam obavio prvu pričest, negdje 1955, krizmao se, bio ministrant, vjenčao se u crkvi, i sve to u ondašnje vrijeme. Ja sam smio. No sada ne mogu niti ući u crkvu na veliku misu. Čudno, neko vrijeme došlo.
No to nije bit priče.Volio sam poslušati propovijed, ne toliko da bih sve doslovce uzimao zdravo za gotovo, nego sam uvijek našao ponešto, što me je poticalo na razmišljanje.Posebno mi je ostalo u sjećanju, kada se lokalni svećenik, u svojoj propovijedi, obrušio na masovni odlazak naših ljudi na rad u Evropske zemlje, ponajprije Njemačku.
I sam sam već bio u Njemačkoj, pa sam pozorno pratio tijek propovijedi. Uz obavezno bla, bla …o napuštanju djedovine i ognjišta …bila je i jedna tema koja me je potakla na razmišljanje. Taj dio propovijedi, uzet iz konteksta glasio je otprilike ovako.
– I tako, braćo i sestre, koliko god nam je tuđina pomogla, u materijalnome smislu, uništila je našu dušu. Jer …do ovih dana …nikada više razvoda brakova i propadanja obitelji ne bijaše kao sada. Pa stoga zdvojno, s bijesom u srcu velim …što si nam napravila Njemačka?… Pomogla si nam i za to ti hvala, ali ne uništavaj naše obitelji i ne nanosi bol djeci našoj!
Da …bila je to tužna spoznaja, preozbiljna da bi se preko nje ovlaš prešlo. No, nisam se mogao oteti dojmu, da svećenik, bilo namjerno bilo nehotice, nije spomenuo srž problema. Nije našao za shodno spomenuti inatčicu, koju je morao spomenuti … „zašto“ se sve to dešava?!
Priča druga …druga strana medalje
Jednom prilikom, za vrijeme godišnjega odmora, tražeći nekog majstora kojeg trebam pri gradnji kuće, našao sam se u društvu u kojem je on bio … naravno u gostionici. Pošto me je zamolio da sačekam dok riješi neki problem s kolegom koji je tek trebao doći, naručih piće i sjedoh za susjedni stol. Bilo je predvečer pa sam i tako imao vremena.
Za susjednim stolom odvijao se zanimljiv i prilično bučan razgovor, tako da je cijela gostionica mogla čuti o čemi je riječ. Jedan, iz grupe za stolom, bi upitan …zbog čega se već, nakon godinu i pol dana boravka u Švedskoj, tako naprasno odande vratio?
–Šta kažete …vratio? Pobjegao sam ti jadan! Bilo me i zatvorilo mjesec dana …a ni kriva ni dužna. Sad slušaj šta mi se dogodilo …
Radio ja u dobroj građevinskoj firmi. Dobra plaća a i posao nije težak. Žena se zaposlila u nekom birou …isto dobra plaća i bog te veseli! Dobre pare mi na stranu metili i spremamo se nešto i graditi ali …eto ti vraga!
Kaže žena …doći će joj kolegice iz biroa u posjetu, u nedjelju popodne. Dobro …velim ja …neka ih. I došle njih tri.
Raskokodakale se one u dnevnoj sobi, k´o kokoške. Neko vrijeme sam to trpio, ali već mi počeo tlak rasti. Nikako ne prestaju …kokodaču li kokodaču. I ona moja s njima pristala …pa ovo …pa ono. Pušem ja …al´ trpim!
Onda moja žena iznijela kolače i pita ih da skuva kavu. Jedna od kolegica veli joj …pa što ne bi to ja napravio? I tako ništa ne radim! I onda ona moja luda veli meni …de skuvaj! E, to je prelilo čašu!
Kako sam već bio nabrusit, prvo njoj zviznem šamarčinu, a onda otvorim vrata i istjeram one kokoške van. Za mene svršena priča. Ja äu ti kavu kuvat?!!
Al´ ne lezi vraže! Nakon pola sata zvoni na vratima. Žena još cmizdri.
Ja otvori …kad bog te maz´o …policija! I one kokoške s njima. Ko zna šta su im sve one alapače napričale …i oni ti mene u stanicu, pa u zatvor.
Sutradan …došao neki gospodin i sve lijepo sa mnom. Pita …jesam li stvarno udario ženu. Velim mu da sam ju “samo ošamario, pa nije to ništa”, a on veli da je to “itekako nešta?
I zavrüi ja pred sudcem, a on mi odreza 30 dana zatvora i veli …ako se to ponovi dobit ću dvije godine!
Čim sam došao kući velim ja onoj mojoj da bih ju najradije ubio, ali ne smijem jer mi se ne ide u zatvor, nego …velim …ja pakujem stvari i pravac kući, a tebi volja sa mnom il´ ostat?! … više