piše: Željko Jelavić
Danas idem na oproštajnu. Moji umiru od smijeha. Lapsus? Ili pak ne? Oproštajne su bile večeri kad se “slavio” odlazak u vojsku.
Večer nakon koje bi se trijeznili dan, dva i nakon toga ošišanih glavuča završili pod SMB “ćebetom” i boksericama koje nikad nisam volio. U njima je bilo previše mjesta i osjećao sam se kao “Jugoslavijo rasti sretna u slobodi”.
Oproštajna je označavala (bar za mene) vrijeme prije i nakon ……


Riječima se ne može opisati kakvo pomračenje uma nastupa kad se goji, skuplja pulsirajuća ljutnja, gorčina i mržnja. To govorim jer se još uvijek pravdaš time što je ona prva počela i da zaista radije odvaja vrijeme za TV – seriju nego za tebe. Što bi drugo i mogao zaključiti nego da time pokazuje i da više voli tu tursku seriju nego tebe?




