Ivica Smolec
Zavjesom prigušio mjeseca romansu
kojom je odzvanjalo polje u bjelini.
S ljubavlju i s “laku noć” pozdravio brezu
i ostavio ju da sniva u tišini.
Lijek je kao sudbina kliznuo niz grlo,
legao sam skupiti i hrabrost i snagu.
Ne znam što me čeka kad napustim javu,
al’ najviše bih volio sanjat’ svoju dragu.…
