“… Jednog se dana probudiš i misliš da je otišla, ali samo je odletjela negdje drugdje i grije perje. Prije ili kasnije, vratit će se i ponovno ti se smjestiti u srce.“
piše: Kitana Žižić
Velika je bila moja obitelj. Onaj dio koji je davno napustio našu zemlju nisam nikada ni upoznala. Znala sam ih samo iz pisama, koja su rijetko stizala iz Australije. Bila su upućena njihovoj i mojoj mami. Ponekad bi se između listova našla fotografija moje polubraće da zagrije majčino srce, dugo godina neutješno, sve dok se nije udala za mog oca i s njim izrodila novu djecu.…
