Zvonimir Nemet
Kad sklonište duše odškrine vrata i…
Počnu da izlaze note…
Kao u sevdahu pune čežnje…
Tuge…
Iz vojvođanske žice kapne suza…
Postaneš neizmjerna čežnja i vraća te…
I srce te vuče…
Šumovito, zemljano i vodeno bude……
08 POEZIJA
SMISAO POSTOJANJA
Jelena Stanojčić
Od mora tvoje ljubavi, majko
U tragovima su ostala samo zrnca soli
Što iskre kao najsjajniji biseri u tvome gnijezdu,
Vraćajući duh prohujalih godina
I tebe, majku, najsjajniju zvijezdu.
A sad si odjevena u suton čekanja
Požuruješ dane na rub bez povratka.
Ušuškavam i grlim tvoju bespomoćnost
Dok um mi zarobljen smislom postojanja
SVETAC
SAMO ČUT JE KAKO DIŠE
I BUDE TAKO NEDJELJA
(NE)SPOKOJI
ZLAĆANOM JUGU
NA KRAJU PRIČE
Iz naše arhive/ objavljeno 30.03.2013.
Antonio Gavran
Kad jednom podigneš ruku
i zauvijek pozdraviš ovaj svijet,
kad zvona zazvone na zvonicima vremena
i kažu ti tihim glasom da moraš poći,
tuguješ ali nadaš se da život tvoj ne prestaje
da sjećanje ostaje dovijeka
kroz suzu koja ne blijedi.
ISTINA
Jelana Stanojčić
Mislili su je obeščastiti
Nevinu uprljati, ukrasti joj ime, iskriviti,
Mislili su zatvoriti je u tamnicu, spaliti na lomači
Mislili su pokopati je tri metra ispod zemlje,
I zauvijek joj oduzeti sjaj.
Mislili su da je se nitko više neće sjećati
Da je zaboravljena, oskrnavljena, blijeda i jadna
A ona se pojavila u svoj svojoj veličini
U svoj svojoj raskoši u pravom trenutku, na pravome mjestu.…