Mirko Popović
Rana ti je jednom
glagol živjeti ostavila
kao ametist
i pokazala put: Ustraj
na debeloj i trošnoj
knjizi vremena
08 POEZIJA
PRUŽIŠ RUKE DA DOHVATIŠ
ŽITO
ZALJUBLJENO MORE
ŽENA U SVIJETU VREMENA
piše: Zdravko Luburić
Tamo ne stanuje nitko samo ruža, zemlja, jedna žena i plač njezinih očiju koje iz dubine srca i iz gorke visine samo gledaju, kako ona živi ali živi i ono njezino srce koje u njoj zvoni prestrašeno od beskrajne šutnje njezinog istrošenog života. Izrugivanoj i poniženoj uzimali su grobnu zemlju i dali joj strašno gubilište, spaljivana, gorjela je s lubanjama stoljećima.
Ona je privikla svoje natekle oči koje slušaju ispod otvorenih prozora sonate, dok se iz njezinih grudi lomilo stenjanje u ružinom…
MOJA GOŠĆA
Sven Adam Ewin …Iz Zbirke ljubavne poezije “Ninočka Vasiljevna”/ “Kvaka” 2019.
Ilustracija: Mirjana Berka, “Skaska o Nini”, Kombinirana tehnika na platnu. 100 × 100 cm
Kraj moje kuće kalina cvjeta bijelo.
Stiže Ninočka. Ona je moja gošća.
Za nju sam spremio i specijalno jelo:
Pečeni srneći but. I tanjur boršča.
Sva je u cvijetu. U haljini od lana.
Njezine dojke na me dražesno laju.
Usne su njene pupoljak tulipana.
Ja ih poljubim – one se rascvjetaju.…
ŽEDNE PTICE
ZAŠTO SAM NAPISAO OVU PJESMU
Dragan Gortan
Kod vas dolazim jednom mjesečno…
i kad sam vam danas pokucao na vrata
upravo ste iz peći vadili kruh.
Tu pomoć što primate, znam da je malo,
ali… vi se ne žalite, jedino ponekad,
prikrivate nelagodu… kao ono…
nemate mi što ponuditi ni dati… a red je,
zato uzalud mi svako odgovaranje.
Vozeći kući bacio sam pogled na zavežljaj
u kojem se znojio zamotan još topli kruh.
Poput malenog djeteta
kruh je do mene disao, mirisao, i eto…
ja sam zbog njega i pjesmu napisao.
(iz zbirke ”Utjeha zvijezde”, 2011.)