KESTEN ISPRED CRKVE

Gibarački  soneti         

Slavko  Žebić
Zar su tol´ka ljeta prošla? Kada prije?
Mjesec zasto ko i onda, stao iznad božje kuće
Srpanj već je, žega, sparno. Žito zrije,
pod kestenom mi smo opet, kao nekad, kao jučer.

Trajalo je kratko, šteta. Dan, dva prije tvoje prošnje
noć je tiha. Preko puta Pava Porčin gleda s trijema.
Mjesec zasto iznad tornja, obasjao stare krošnje.
Mladi se i noćas ljube, ja sam tu, al tebe nema.…

više

ZAGLEDAN

Mirko Popović
Pogled bi sam otplovio
Da bisere tvoje probudi.

Ako su na starom mjestu
Zvijezde iz dubinâ,
Ako je noć kristalna,
Barkom vremena doći ću,
Da ljubav ne zaboraviš
Rođenu iza naše Gajine,…

više

BLAGO NAŠIH NAVIKA

Ljerka Varga
Biseri našeg plavog mora, svi koralji
Blaga moje drage domovine, svijetlo sunca,
Sva zlata vrijednim rukama ubrana
Pripadaju nama, žiteljima njenim, vjekovima.

Sva crnica, sav kamen planina, svi snjegovi visina,
Svi križevi posijani I oni postavljeni na raskršćima,
Svi mirisi borova, svijeće adventa, postojanost,
Pečat su naše prisutnosti na ovim stazama.…

više

POSTAJA XIII.

Roko Dobra

Dok Te skidaše i s Golgotom plačem.
Večernje neke izdužene sjene
unašaše strah i u moje zjene.
Ljubav spram Tebi, da ne vrati klâče,

budnim me čini, a nebo se sleglo;
krvavo krdo pobježe bez traga,
umjesto Tebe, vukuć svoga vraga.
(Samo da Planet ne bude im leglo!)…

više

PRĨČE ZA DOBRANUÔĆ

Dubravka Borić
Kad spȁt mõlo Mãre griẽ,
rukuõn glãdi mãteri obrãze
i rûku non stĩšće.                       
Slȕšo kakȍ mãter prĩčo prĩče.

Dvî non prĩče isprīčãla.
Na puô trȅće                                
Mãre je zaspõla,
a mãter zaknjãla.

…………………………………………………….

spȁt – spavati
mõlo – mala
griẽ – ide
non –joj
puô – pola
zaknjȁt – „ubit oko“, zaspati samo tren…

više

NEMOJ

Mirko Popović
NEMOJU glasu mu nečujnom čujem
Kako ispraća jata koja se ne vraćaju
I kako mu vid očinji otkazuje
Kako zakazuje zglob
I desni palac izdaje

Čujem kako mu kiše otapaju
Korjenje žalosnih vrba a u pogledu mu
Vidim tajne u nekoj ulici brijestova…

više

TRENUTAK RAJA

Stipo Lučić
Na zrakama sunca, livadama plovimo ljetnim
U razgovoru ugodnom, okupani mirisom cvjetnim.

Vjetar joj mrsi kosu, darivamo se riječima dragim,
Milujemo mislima i penjemo proplankom blagim.

Sad tu, sad tamo, dječački razdragan biram najljepše cvijeće,
Na vrhu, nehotice kao, pružam joj kiticu. Od srca? Od sreće?

više