Joso Špionjak
Dok nemirni vjetar kida lišće žuto,
začuđenih ptica redaju se jata,
jedan čovjek, samac, tiho hodi putom,
pažljivim pogledom cijeli prizor hvata.
Što da ga utješi u vremenu tom,
gdje površnost prazna uvrijedljivo vreba,
gle, vlasništva pečat tuče kao grom,
sve je manje mjesta božanstvu sa neba.…