tekst: Marko Jareb
Prvi dan 2014. godine prošetao sam kroz dio grada gdje sam skoro svaki dan prolazio dok sam odlazio u pučku školu.
događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
tekst: Kitana Žižić
A mislila sam da sam ja ta koja voli manje. Prvi put sam ga ugledala na Ekonomskom fakultetu u Splitu. Stasom i lijepim licem podsjećao me na tada vrlo popularnog Harisona Forda.
Nije mi bilo lako skrenuti pažnju na sebe, jer je pripadao relativno zatvorenom društvu Crnogoraca. Nekih koji su došli studirati u Splitu, a drugih porijeklom iz Crne gore, koji su živjeli u Hrvatskoj.…
autorica: Ivanka Jularić Ćulap
Bio je rujan 1992, kada smo u pratnji općinskih službenika stigli pred dugačku tamnosmeđu baraku, smještenu tik do pruge.
Na toj strani uz prugu, bila su ulazna vrata i pet jednokrilnih prozora, zastrtih zavjesama razlčitih dezena, koje su se blago pomicale, ili zbog daška vjetra, ili skrivenih ruku radoznalih stanara.…
piše: Kitana Žižić
Naše prvo dijete bila je kćerka i tek tada sam shvatila što znači biti majka. I bila presretna jer mi se želja ispunila. Već sam imala spremljeno ime za nju iz „Plamenih inkvizitora“. Zagorkina Tajana je vjerovala da Sunce uvijek čeka iza oblaka, a takvu vjeru htjela sam u amanet prenijeti kćeri dodijelivši joj to ime.
Kad sam ponovo ostala u drugom stanju opet sam priželjkivala kćerku. Znam i zašto premda je suprug gajio nadu da ćemo dobiti sina. U to vrijeme nije se znalo što čuči u maminim trbuhu. Ultrazvuk je već bio u upotrebi, te je moguće …
tekst: Štefica Vanjek
Prošli tjedan proslavili smo samo nas šestero zetov rođendan (dvije obitelji, u skladu s odlukom Stožera). Ne znam što bih više kupovala za poklon nekome tko sve ima, pa je tako zet dobio samo mali znak pažnje i svi sretni i zadovoljni.
Poslije rođendana zet je dobio kovid na poslu, nama ga nije darovao, bar za sada, ali ostalim članovima svoje obitelji je. Eto, i kovid je postao darivanje.
Uskoro mi je i unuci u Njemačkoj rođendan. Htjela sam kupiti poklon i poslati u Njemačku ali sam odustala kada sam čula kakve su peripetije imali s paketom koje su snahini roditelji poslali za Božić. Stigao u poštu nakon mjesec dana, i još k tome račun od 150 eura carine, za što ne znaju, pa ga vratili nazad. A kao mi smo u EU pa ne plaćamo carinu. Mogu mislit što će se od paketa vratiti na Korčulu jer su u paketu bili domaći proizvodi, limuni i mandarine. Zato će, kako sada stvari stoje, unuka poklon birati kada dođe u Hrvatsku!
Ova darivanja podsjetila su me na darivanje o kojem svaki dan slušam na vijestima. Baš su čudne biljke ti istraživački novinari, sve isčeprkaju kao kokoši glistu. Zato ih vlasti i ne vole, pa ih truju kao Rusi, ubijaju i zatvaraju kako bi ih ušutkali.
Gledam i ove naše, neki bi ih rado primili za gušu. Kako su se samo usudili taknuti u veličinu koja od rata živi u velikoj kući za koju nije plaćao ni poštenu stanarinu, nadajući se da će mu je država darovati. Pitam se za koje zasluge? Po čemu je on jednakiji od ostale sirotinje, možda po tome što je bio zadužen za poslijeratnu obnovu čiju je kvalitetu otkrio potres.
Baš su ti novinari opaki pa mu našli još imovine, možda je još negdje nešto zametnuto na nečije tuđe ime, što nije kod nas nikakva novost već pravilo kako se vara država.
Ulagao je čovjek u kuću pa valjda zbog toga ima pravo da mu je država pokloni (mo´š mislit´!). U našoj državi ima mnogo podstanara koji masno plaćaju najam i opet moraju održavati stan ako žele biti u urednom i čistom pa im stanodavac zbog toga neće darovati stan.
Sve si mislim, i znam kako će to završiti. Kad dotični gospodin izračuna ulaganja u kuću, država će mu morati isplatiti odštetu s kojom će kupiti kuće sebi i djeci i još će mu ostati ostala imovina. Bome, to će biti obilato darivanje iako u zakonu stoji da dužnosnik ne smije primiti poklon skuplji od petsto kuna. (Aha, tko još mari za taj zakon?!). U ovom će slučaju, znam, pravosuđe biti vrlo brzo i učinkovito. Da je kakva sirotinja u pitanju, završila bi na cesti!
Stalno propitkujem nepravde u ovom našem društvu i nikako s ovim svojim kokošjim mozgom (neću reći svinjskim, jer svinje su inteligentne životinje, kažu stručnjaci) ne mogu otkriti rupe u zakonu (kažu da i ćorava kokoš nađe zrno, a ja ne mogu) kako bi se domogla nečeg darovanog mukte, a da cijeli život sve što imam ne moram platiti duplo.
Iskreno, sada mi više ništa ni ne treba osim da me zaobiđe korona, ostane mi malo zdrave pameti da mogu pisati, zdravlja da mogu sama o sebi brigu voditi i da moji svi budu dobro i zdravo.
Nadam se da zbog ovih svojih crtica iz svakodnevice neću završiti kao žena na Tajlandu koja je za kritiku monarhije na društvenim mrežama dobila četrdesetak godina zatvora. Znam, kod nas toliko ne dobiju ni hladnokrvni ubojice, okorjeli kriminalci i svjetski lopovi. Da me netko i tuži, sporovi se tako „brzo“ rješavaju da kraj ne bih ni dočekala.
piše: Slavica Jurčić
Prilikom ove novonastale situacije s potresima, mnogi su pohrlili donijeti donacije, pomogli su stradalim ljudima, pomogli popraviti krovove, donijeti hranu za domaće životinje, napravili su ljudske odluke. Dobro je činiti dobro!
Ipak, nakon mjesec dana, godinu dana, hoćemo li zaboraviti potres, hoćemo li zaboraviti obitelji koje su stradale?…
tekst: Štefica Vanjek
Nedjeljno predvečerje, tišina. Pahulja za pahuljom prekriva dvorište i sve je već bijelo. U godinama prije, snježna čarolija vukla me je u djetinjstvo i ljepotu ondašnjih zima.
Sa sjetom sam u mislima nizala slike dječjih igara, grudanja, sanjkanja, promrzlih ruku i noseva što liječio je topli čaj. Danas je izostala čarolija, misli su s onima koji nemaju krov nad glavom a zima pahulje sipa i pokazuje zube.…
piše: Kitana Žižić
Tog ljeta nakon godine kad nam je kćerka otišla u Australiju, upoznala sam ljekovitost mora. Muž se nije mogao načuditi mojoj potrebi da se kupam dok god ima kupača. „Ako je samo jedan plivač u moru, ti moraš biti drugi!“ Tako sam jednog kasnog jutra u studenom, sretno zaplivala leđno i uspjela se sudariti s onim prvim plivačem, tada jedinim u moru izuzev mene. Nasmijao se iznenađen i upitao hoćemo li se ovako sudarati sve do popravnog u siječnju.…
tekst: Edit Glavurtić
Puno je loših vijesti bilo ovog prosinca, puno bolesti, straha, osamljenosti. Nikad daljine nisu bile dalje, susreti neizvjesniji, a Božić tiši.
Mnogi će blagdane provesti daleko od svojih dragih. Ali, preživi se i to. Teško je, ali prođe.
Preživjela sam takve osamljene Božiće, kad je sve oko mene prštalo od svjetla …