piše: Katica Kiš
Mainz/ Prvih godina mojega izbjegličkog, pečalbarskog života, kada mi je bilo vrlo teško, došla sam kod mojeg ujaka Ive (koji je pravio najbolji kulen na svijetu), a on me upitao:
“Ajde, Kajo, reci ti meni kako ti živiš tamo u Njemačkoj?!
“Teško, ujo, teško. Nigdje nikog svoga, posao težak, a zarada mala.”
“A, je li vas tuku?”, upita potiho ujak Ivo, dajući do znanja da to nije bilo ništa neobično u tadašnjoj Jugoslaviji.
“Ne, ne tuku nas”, odvratim, začuđeno ga pogledavši.
“E, onda se sve može izdržati”, odvrati svečano ujak Ivo.
—
Kako je samo imao pravo moj ujak Ivo! Izdržala sam u Njemačkoj više od 40 godina – kao Židovi kroz pustinju.