piše: Sanja Rotim
Mladić Zlatko se sa zadovoljstvom sjećao svoje bake koja mu je uvijek pričala priče kad je bio mali. Nikada nije znao reći jesu li te priče bile njezin izum ili ih je negdje pročitala, ali ono što je bilo sigurno, uvijek su bile tako zanimljive. Priča koja se Zlatku najviše svidjela bila je ona o mjestu u kojem je bio plavi mjesec.…
Na proslavi mog osamdesetog rođendana u sali hotela „Star“ okupila se naša šira obitelj. Usput, moj ostarjeli princ i ja slavili smo i naš zlatni pir.
Zvala sem vnuka, gazdu agencije za prodaju nekretnina, bez Jožekovoga znanja i pitala ga kuliko bi jezera eurov dobili za našu sirotinju. Vse skup: zemlu, šumu, stroje, kravice, pajceke, zdenec… Vse, vse, vse.
Danas su u šumi sve životinje uzbuđene. Medo je izašao iz svog brloga, još je zijevao. Zima ih je konačno napustila. Stigla je lijepa Vila proljeća odjevena u haljinu istkanu ljubičicama i pupoljcima. Na glavi je nosila krunu od tratinčica i sva je mirisala na prirodu.…
Kao dijete, voljela sam sjediti na izlizanoj hrastovoj kutiji za drva u bakinoj kuhinji, smještenoj između prozora i šparheta, kako su ukućani zvali peć na drva. Na toj kištri, baki na oku, uz moju mamu odrastali su i moji ujaci i tete.
Gospođa Ivanka je imala kuću sa predivnim vrtom koji nije bio nalik na druge vrtove lijepe samo u proljeće i ljeto. Njezino cvijeće je bilo u cvatu i za vrijeme hladnijih godišnjih doba, dok su drugi vrtovi bili potpuno goli i izgledali tužno.
Nekada davno živio je jedan bračni par koji je mnogo želio djecu. Kada se rodila njihova voljena kćerkica bili su neizmjerno sretni. Dali su joj ime Vanesa. Ali odmah nakon rođenja roditelji su primijetili kako ona nije mogla saviti jedno koljeno. Držala je uvijek jednu nogu kao ukočenu.…
Bila jednom jedna zemlja lijepa poput sna zaljubljene djevojke, ljepša od najvedrije noći nad njezinim ravnicama. Uz more joj se uzdizaše nabrekle grudi stasitih planina, a uz jezera, pričaše ljudi, obitavahu stoglavi zmajevi i vile dugokose.…