piše: Đurđa Vukelić Rožić
Vozeći opustjelim lokalnim cestama u smjeru majčina rodnoga sela, iz automobila upijala sam ravničarske vizure i prisjećala se ljeta provedenih kod djeda. Selu sam se približavala vozeći polako. Na cesti nije bilo automobila, ni bicikliste ni pješaka. Za prošle posjete djedovu imanju, dočekali su me tek kosturi gospodarskih objekata obrasli…
– Stres je to. Svako ljeto sam ja doživljavao stres kada bih odlazio na sezonu. – govori mi on dok ispijamo kavu na jugu Norveške.
Prije svitanja, dok je još cijelo selo spavalo, Mali Grijeh izišao je iz špilje i krenuo u šetnju. Priroda oko njega bila je dobra, nježna mati, a njezino krilo puno umiljate dobrote. Ranoranilac to nije zamijetio jer je njegovo srce bilo hladno poput špilje u kojoj je živio.… 
Bio je to početak prosinca i u zemlji Djeda Božićnjaka atmosfera je već bila svečana iako je trebalo još puno toga uraditi.
U mjestu u kojem je živjela sedmogodišnja djevojčica Nela bio je to na prvi pogled prosinac kao i svaki drugi. Bližio se Božić i vladala je posvuda predblagdanska atmosfera. Ljudi su izgledali veselije nego obično.
Trinaestogodišnja djevojčica Maja je živjela na selu sa svojim roditeljima, braćom i sestrama.