piše: Đurđa Vukelić Rožić
Gda se mi, poznati, domači selaki z našega prelepoga Gornjega Moslavačkoga Sela zestanemo na sajmu ili v marketu, med pervim pitanjima se čuje:
“Kak je doma? Jesu deca dobro, jel imaju posel? Gda se vrneju domom, jel još dugo do penzije? Kak su starci, jesu živi?“…
Nekada davno živio je jedan bračni par koji je mnogo želio djecu. Kada se rodila njihova voljena kćerkica bili su neizmjerno sretni. Dali su joj ime Vanesa. Ali odmah nakon rođenja roditelji su primijetili kako ona nije mogla saviti jedno koljeno. Držala je uvijek jednu nogu kao ukočenu.…
Bila jednom jedna zemlja lijepa poput sna zaljubljene djevojke, ljepša od najvedrije noći nad njezinim ravnicama. Uz more joj se uzdizaše nabrekle grudi stasitih planina, a uz jezera, pričaše ljudi, obitavahu stoglavi zmajevi i vile dugokose.…
– Stres je to. Svako ljeto sam ja doživljavao stres kada bih odlazio na sezonu. – govori mi on dok ispijamo kavu na jugu Norveške.
Bio je to početak prosinca i u zemlji Djeda Božićnjaka atmosfera je već bila svečana iako je trebalo još puno toga uraditi.