tekst: Marija Iličić
Na staroj i trošnoj klupi ispred stare i još trošnije kuće sjedile su, odmarale se i razgovarale jednog predvečerja tri starice susjede.
Malo dalje, na ulici ispred njih, igrala su se djeca. Sve vriska i cika! Djeca kao djeca! Prava su radost kad ih čovjek ima.
Iz grupe dječice izdvojio se jedan dječačić i potrčao do bake Kate, jedne od tri starice koje su sjedile i pričale. Dječak, po imenu Lovro, pružio joj je pismo uz riječi:…
Nikad nisam upoznala dida Nikolu. Kao mladić otplovio je iz Vignja na poluotoku Pelješcu u Južnu Ameriku. Otišao je na neizvjesno putovanje priko oceana, s kartom u jednom pravcu. I više se nikad nije vratio u rodni kraj. Iza sebe je ostavio baku mi Teru, s trbuhom do zuba i moga oca koji je tada imao samo dvije godine.
U Bocvani sam bio zbog ponuđenog mi posla. Nakon što sam u Gaboroneu, glavnom gradu te prilično uređene afričke države obavio razgovore s nesuđenim budućim poslodavcem, valjalo mi je ići natrag kući, u Holandiju. Let za Amsterdam polazio je iz udaljenog Johannesburga, kamo sam trebao poći automobilom, ugodnim i prostranim Toyotinim kombijem koji je vozio šofer direktora BIDPA-instituta, onog na kojem mi je nuđeno zaposlenje.
Tiho je.
Eduardo je cijelu noć bio u ribolovu na svijeću. Kući je došao pred svitanje, oprao se i legao. Utone u dubok san. U snu čuje kako ga doziva kum Edo i on s njim započne dijalog.
U Brodskom Stupniku ima mnogo obitelji čiji su preci doselili iz Like. Mnogi su ponosni na svoje porijeklo.