događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
A vlakovi su prolazili i prolazili
napisao: Igor Aračić
Kao po nekakvoj šabloni, započeo mi je još jedan dan, ustaljen i dosadan kao i svi protekli dani. Pješačim, bolje reći vučem, do željezničke stanice jer nemam želje ići na posao koji radim bez volje.
Ali, od nečega se mora živjeti.
Na stanici kao i obično kupim novine i sjedam na klupu čekajući vlak koji opet kasni. Dobro je što nisam nervozan što ću opet…
Soparnik je posno jelo, tradicionalno se jeo (i jede) za vrijeme posta na Veliki Petak, Svi Svete i na Badnjak
napisala: Lidija Žderić
Rane uspomene su mi vezane uz didov komin i onaj poseban miris čađe, pepela i lozovih grančica. Pod gredama komina su se klatili pršuti, pancete i jegulje no ono što se spravljalo na samom kominu bilo je još slasnije – riblji ulov od prethodne noći bačen na gradele, mlada janjetina i kruh ispod peke, ali meni je bilo najmilije kad bi se pravio soparnik.
Soparnik je jelo s područja stare Poljičke republike, a datira još iz doba od prije turskih pohoda na priobalje i Dalmatinsku Zagoru.…
Što je ostalo od grada koji se mijenja do neprepoznatljivosti
(Prvi puta objavljeno 21. kolovoza 2012)
piše: Nina Čuljak
Mostar/ U potrazi za podacima o našoj poznatoj spisateljici Ireni Vrkljan, naišla sam na intervju koji je dala za portal Hrvatski Glas Berlin. Razmišljala sam, prelistavajući masu web stranica na kojima se spominje Irenino ime, kako moja potraga za njenim djelima i podacima podsjeća na onu njenu o Marini Cvetajevoj (Marina ili O biografiji). Način se međutim promijenio. Pretraživanje interneta nosi mnogo manje kretanja, interakcija sa drugima, čovjek se nekako zatvori. …
Ja nisam Hrvatica, al nisam ni neka Srpkinja
pripremio: Emil Cipar
Čudni su putevi gospodnji …kaže se, ali nama sa Hrvatskog glasa Berlin ti putevi i nisu tako čudni, jer hirovitosti puteva gospodnjih upoznasmo jako dobro.
Do svakog od naših, u međuvremenu preko 70 suradnika došli smo uvijek na neki nesvakidašnji, nekonvencionalni način. Put svakog suradnika do nas bio je jedinstven, vrijedan jedne priče.
Ovaj tekst preuzet je s facebooka od grupe Građanska akcija
Rođeni sam Zagrepčanec, već četvrta generacija. Ulica u kojoj sam odrastao, kao i sam kvart uvijek su bili šaroliki. Bilo je tu osim Hrvata i Srba, Albanaca, Bošnjaka i Roma.
Cijeli kvart je bio mjesto kada barem do rata nije dolazilo do nikakvih nacionalističkih…
Ništa se promijenilo nije
Piše nam Joža Prudeus iz Samobora sljedeće:
Umjesto čestitke …premda ste sigurni da svima želim dobro, barem tako kao u 2013.
Šta mogu kad sam iskren.
Toliko od Jože! Ali Joža ne bi bio Joža da nije dodao i sljedeće:
piše: Joso Špionjak
Baden-Baden/ „E, sad će moj don Ivo reći kako ja cijelo vrijeme o grahu i riži govorim ...“, započet će don Danko svoju propovijed u prepunoj Autobahn-kapelici kod Baden-Badena, gdje se Hrvati već 30 godina okupljaju na hodočašće na drugi dan Božića.
Neobično su blage temperature za ovo doba godine. A neobična je i propovijed koju narod pozorno sluša. Duša naših ljudi, rasutih diljem svijeta, puna je isčekivanja. A broj onih koji vjeru vide kao mogućnost lakšeg ophođenja sa svim izazovima svakodnevnice, čini se da je porastao ovaj put.…
Nakon posjeta Berlinu i promocije romana “Čišćenje globusa” u organizaciji Hrvatskog glasa Berlin, hrvatska književnica Božica Jelušić, javlja se iz Amsterdama.
Ona tužna, napola ugasla iskra u Van Goghovom oku…
Božica Jelušić
Primih danas naknadni i ove godine najljepši rođen
danski poklon od troje dragih prijatelja: posjetu Rijks Museumu u Amsterdamu.
Jednom sam je već odgodila, zbog restauracije Rembrandtove “Noćne straže” i uobičajene božićne gužve, no ipak, stigoh na obećano hodočašće i susret s djelima koje poznajem uglavnom iz muzejskih vodiča i monografija.…
napisala: Milka Lešić
Kao i uvijek, društvene mreže su ovih dana preplavljene dobrim željama, čestitkama, svi smo puni ljubavi, neizmjerno darežljivi i tolerantni. Neću reći da je to loše, sačuvajbože, ali gdje nam je to i svih ostalih 360 dana?
Istina je da ima golem broj ljudi, koji su samozatajni, rado pomažu i uvijek to čine bez pompe, njima ne treba blagdan da bi pokazali nesebičnost …ja im se klanjam do poda!…
Objavljeno 2. travnja 2012.
piše: Sandra Marelja Muić
Filomena se osvrne pogledom preko crkvene galerije. Stisne plastični novčanik šta ga je držala u krilu, kao da mu pritišće prsni koš prilikom tečaja prve pomoći u sindikalnom domu, te izdahne napola, zaustavljajući dah.
Mlada žena koja je sjedila gore ravnodušno je pratila misu iz polumračnog dijela kora. Činilo se kao da je nije osobito zanimalo ni vrijeme ni mjesto ni događanje pred oltarom…