tekst: Mirjana Blašković
Dan se bližio kraju. Sunce samo što nije zašlo iza obrisa brežuljaka u daljini i nedostajao je tek jedan korak ovom proljetnom danu da nestane u noći i polako postane sutra.
Sjedila sam na balkonu i osluškivala ptice koje su cvrkutom ispunjavale krošnje okolnih stabala, nadglasavajući se sa žamorom djece s obližnjeg dječjeg igrališta.…
Neki dan je kod nas popodne bio unuk jer su roditelji bili na poslu, družimo se tako češće i baš nas to veseli. Baka kao svaka baka, bojim se da dijete ne bude gladno (vodim se svojom potrebom za jelom), pa ga često nutkam nečim za jelo.
Pregledavajući slike dođe mi u ruke i ova koja je nama “Brodanima” iz Berlina, draga uspomena i osobno je se rado sjećam.