događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
Tekst: Josip Mayer
Za sve neuspjehe pojedinih hrvatskih udruga i njihovih voditelja, bilo u domovini ili u dijaspori ja ne bih krivio isključivo ljude koji žele nešto pokrenuti na bolje, pa makar i pod uvjetom da i sami zarade nešto, a kamoli da za to krivim moje drage sunarodnjake u rodnoj mi Luki Pokupskoj Rečici.…
piše: Slavica Jurčić
Julka je bila isprošena. Žene su šuškale i razglabale o detaljima oko udaje tako lijepe cure.
Njena mater nije čekala do zadnjeg dana nego je s Julkom otišla u grad. Kod Židova u dućanu počela je birati najbolje ruho.
Imala je ona spremiti štafir za Julku jer je bila gizdava i pazila je da ih ne bi selo oblajavalo.
Trgovac je znao da je snaša Mara vrlo bogata i da će s njom…
Piše: Slavica Jurčić
Prašina na putu dizala se za njenim autom.
„Ovo je zadnji put da idem rodnoj kući”, mislila je Ančica.
Njen duh nije podnosio monotoniju toga malog zabačenog sela. Nisu imali asfalt, kuće su bile stare, ružne, polusrušene. Bilo je to selo staraca.
Njen dolazak za susjede je bio pravi događaj. Svi su se skupili pred njenom kućom i pozdravljali ju srdačno. Ona je osjećala tugu u srcu.
Pitala se kako oni ovdje preživljavaju, zašto nisu otišli sa svojom djecom u grad …Sve su stariji, nemoćniji, bolesniji.…
Iz naše arhive …objavljeno 04.02.2011
piše: Sonja Smolec
Godinama je sjedio na istom mjestu. Možda ne baš na istom …metar lijevo ili desno, nedaleko ograde starog javnog wc-a na Trgu bana Jelačića. Uvijek odjeven u isto, čisto radničko odijelo, onakvo kakvo je nekad imao moj tata a mama prala na ruke, ribačom četkom. Bez obzira na godišnje doba, čistio je cipele i prodavao žnirance iliti vezice za cipele. Čistio je velike, muške, tupaste cipele i visoke čizme, pa one špičaste, lakirane u kojima se prsti vlasnika skvrče u mornarski čvor pun žuljeva.
One obične, radničke, s debelim gumenim đonovima, rijetko su se…
piše: Nerina Sarkotić
Danas je jedan od onih dana u kojima prozori mokri od jutarnje kiše u misli uvlače sjetu i žalost za nekim davnim danima. Razmišljam o praškim pivnicama u čijim smo toplim naručjima tražili obiteljske korijene. I o Sarajevu koje je baš tog listopadnog jutra mirisalo na kafu dok su se čaršijske radnjice polako budile omotane maglom od Miljacke i vrućih pita za slučajne prolaznike.…
Piše: Kristina Uremović
Sloboda. Samo jedna riječ koja probija sve moguće okove, pobjeđuje ratove i gazi sve pred sobom. Riječ za koju se ubija, samo da bi postala realnost iz nekadašnjeg pustog sna. Tako je barem nekad bilo, ljudi su bili spremni za nju dati i vlastiti život.
Željeli su je jednako kao zrak koji su disali, do krvi branili su nešto što im nitko nije imao pravo oduzeti. Bili su svjesni za što se bore. Bili su svjesni što žele. Bili su svjesni za što žele umrijeti.
piše: Slavica Jurčić
Njih dvoje, Mila i Filip već dugo su u braku – dvadeset godina. Imaju malo toga zajedničkog.
On je aktivan i poslovan čovjek, a ona zatvoren tip.
Djeca su im već otišla na fakultet, a njih dvoje ništa više ne veže jedno za drugo. Nema više bliskosti ni razumijevanja među njima.
Filip je primijetio da se njegova supruga više njemu ne obraća. …
Piše: Joso Špionjak
Nada je riječ koja budi posustalu energiju u čovjeku. Omiljena je i često se upotrebljava u razgovoru, ili pak kao vlastito ime. Nazovimo tako i našu junakinju u ovoj pripovijetci. Nada se udala u 18. godini života. Spretna je to i okretna osoba za koju su govorili: „Blago njenom mužu, ima pravu ženu i domaćicu.“ U prvim godinama braka je rodila dvoje djece. Ubrzo je sagrađena i nova kuća u koju se sva sretna uselila sa svojom obitelji. Nažalost, ta sreća je bila kratkog vijeka zbog izbijanja zlokobnog rata 90-ih godina. Poput mnogih i njena obitelj je morala napustiti svoje ognjište.…
Tekst: Stipo Lučić
Božić u Zaprešiću i ove godine bio je posebno obilježen. Na sv. Stjepana i sv. Ivana, navečer, održane sedmu godinu za redom predstave uprizorenja Živih jaslica u organizaciji udruge “Stepinčeva oaza mira” iz Zaprešića. Scena je postavljena na gl. Trgu, tzv. Šetnici, na površini cca 1500 m². Samu scenu radili smo i postavljali mi članovi udruge s vrlo oskudnim sredstvima, doniranim otpadnim materijalom sa pilane, slamom, kukuruzovinom, malo sijena za životinje i naravno s puno ljubavi i truda članova. …
