događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Emil Cipar
Berem kupine koje su ove godine izdašno rodile. Berem ih uz rub poljskog puta na Hohenhagenu u Remscheidu u Njemačkoj.
Čuko ne uživa baš u kupinama, ali ima razumijevanja za moj posao i strpljivo me čeka na putu.
–Što ćete praviti od kupina? pita me slučajna prolaznica.
Piše: Mirela Bajlović Marasović
Bolnice mi nisu baš najomiljenije, ne volim ih …ne osjećam se sigurnom …u tom okruženju se prije svega osjećam izolirano, bespomoćno, jadno …a ja se ne volim osjećati tako! Volim biti svoja, neovisna …a ovdje u bolnici, uvijek, ali uvijek, ovisiš o nekome i nečemu!
No ovih dana sam čest gost u bolnici …ovaj put ne zbog sebe, svog stanja, svoje dijagnoze …nećemo o tome …ne volim kad me se dijagnosticira …to se radi na latinskom …znate onako s…
Posjetili smo Knin i njegovu tvrđavu
tekst i foto: Ivo Dorotić
Pošto smo morali otići u Knin po našeg psa, iskoristili smo priliku i na ponudu od starijeg sina, posjetili smo kninsku tvrđavu.
U ovom gradu se je pisala naša bliska a i davna povijest.
Jedva sam se uspio uspeti do vrha tvrđave na kojoj visi hrvatska zastava …ali, nisam požalio!
Putešestvije nesuđenog “sina od optičara”
piše: Željko Jelavić
Vjerojatno ste čuli šaljivi odgovor na pitanje tko je sinoptičar, a ako niste – sinoptičar je “sin od optičara” (optičarev sin)!
E, pa u istom tonu se nekako i ja ovih dvadeset i kusur godina meteorološkog bivstvovanja nosim s pitanjima o prognozi vremena. Ljude jednostavno “ne dotikavle” ili se ne mire s činjenicom da smo mi na…
Kratki zapisi o starim običajima posavskoga puka
piše: Nikola Šimić Tonin
Kada djevojka uzme na sebe sedamnaest godina, tada prvi puta, stavlja kitu na čelo („šarenu krpicu“), kita iskićena naizmjenićno: crno, bijelo, crveno i plavo… Naprijed bi ta kita prićvršćena u kosu činila krunu, a nazad bi između dvije pletenice visila niz leđa. Djevojka je tada tom krpicom govorila da je pred udaju, utapajući se u očima, u propitivanjima majki i bila praćena, i svakim korakom, …
piše: Željko Jelavić
Sezona je kuhanja rajčice, ali tada se kuhao paradajz. Kako su granatiranja i bombardiranja bivala prečesta, u naselju od nekoliko tisuća stanovnika ostali su rijetki i oni koji su morali.
Među njima su bili jedan prkosni djedica s pripadajućom bakicom jer se nisu dali u prognanike, ljudi s radnom obvezom i poneki gardist koji bi se došao istuširati i presvući prije novog terena.
Mačke, psa ili ptice nije se moglo vidjeli danima. Čak i u sablasnim …
piše: Željko Jelavić
-Kuc, kuc, tuk, tuk …čuje se u blizini. Netko vjerojatno “daska” krov. Pa ter-papir, kontra-letva, letva, crijep… Baš volim zvuk čekića koji veselo poskakuju po “šesticama” (dužina čavala). Prvo jedan čekić, pa drugi… U istom ritmu ili neritmično. Svejedno.
Mislim da bih u svakom takvom “novo-kuckajućem” potkrovlju mogao zaspati kao beba.
piše: Željko Jelavić
Odlazak na more je uvijek bio poseban događaj. Ne djeci, nego meni. Oni su (svih troje) od svojih prvih ljeta redovno išli na more. Čak i kao bebe. Ne, zahvaljujući meni, nego punici koja se davno “pobrinula” za vikendicu. Tako se ja, između ostalog, “udadoh” i za more.
Par mojih skromnih posjeta moru kao dijete gotovo i ne pamtim, ali zato pamtim gotovo sve boravke i “bisere” svojih mladunaca. S najstarijim sam radio (svoje) prve kule u pijesku…
Split/ Dragi moji, svi od reda …