događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
Tiho je dolazila majka sa sjajem i svijećom ukrašena
Mirko Popović
Dok su tiho prilazile svijeće u pitomosti trena pucketala je vatra, mirisala je večer, mirisao je kruh.
Netom je minuo južni dan. Neku olovku željno sam oštrio htijući crtati po zidovima
prosinca sliku kad toplo i mekano pada snijeg, bijel, sliku u noćnoj tami kad ptice umiru i anđeli promiču stazom Badnje večeri.…
Katica Kiš
Mir vama! – bio je Isusov pozdrav njegovim učenicima poslije uskrsnuća. I danas u Službi božjoj, pružamo ruku jedni drugima u znaku mira. Židovi se i danas međusobno pozdravljaju s riječju „shalom“ , što po korijenu te riječi znači, želju za mirom na svim područjima života, sigurnost, zdravlje, harmoniju i sreću u životu.
Što je to zapravo mir i kako se on postiže?
Pravi mir je plod: pravednosti, istine, reda, slobode i ljubavi.…
Bože čuvaj Hrvatsku
Piše: Zdenka Gleiβberg
Tak bi rade nekaj povedala ali neznam kak, gde započeti a da nitko nebu odmah skočil kaj pofurena kokoš.
Im sam mislila da smo mi Hrvati fini, napredni demokratski narod, kaj pozna se vrednosti o ljudskim pravima, da smo ponosni kaj smo Hrvati razme se same po sebi.
tekst: Katica Kiš
Marija je opet odlučila poći u Bad Soden kod sestre Margarethe Valappila iz Indije na karizmatičnu duhovnu obnovu. Svoju namjeru rekla je prijateljici Ivanki. Ona ju upita:
„ A, što ćeš ti tamo?“
„Tamo se događaju neviđena čuda: ljudi se obraćaju, padaju pri blagoslovu, intenzivno mole, slave Boga, a poneki bolesnici ozdravljaju“, odgovori joj Marija.…
Je li bilo i lažnih antifašista?
piše: Emil Cipar
Čitam po portalima: na današnji dan (21.travnja) je davne 1945. oslobođen Slavonski Brod od fašističkih okupatora.
Skupila se tim povodom mala grupica uvjerenih antifašista i polaganjem vijenca na spomen kosturnicu obilježila taj dan. Očito antifažizam nije više u modi.
Eeee …nekada je bilo vrlo unosno biti antifašist, kao što je danas atraktivno biti hrvatski branitelj, pa makar i lažni.…
Lakše je devi proći kroz iglene uši…
Katica Kiš
Novac je u današnjem društvu i svijetu priznato sredstvo plaćanja i razmjene, nositelj vrijednosti i računska jedinica. Za razliku od prijašnjih vremena, kada je novac kovan u zlatu, danas se novac tiska na posebnom papiru kao novčanice, kuje u kovanice ili knjiži kao bezgotovinski, na bankovnim računima.
Novac je danas potreban za pokrivanje osnovnih ljudskih egzistencijalnih potreba kao hrane, odjeće, stanovanja…
Katica Kiš
Ujak Andrija, iz hrvatskog sela Punitovaca nedaleko Đakova, bio je po zanimanju brijač. Šaljivdžija po prirodi, govorljiv kao i mnogi brijači, obavljao je svoj brijački posao u maloj sobici svoje skromne kućice. Seljani su rado navraćali kod njega da im uljepša izgled, te da čuju i prodiskutiraju najnovije vijesti, popivši po jednu ljutu.
U to vrijeme neposredno poslije II Svjetskog rata, još nisu postojali električni brijaći aparati, a niti žileta, već je ujak Andrija svoj brijaći pribor, čeličnu britvu, često morao oštriti na debelim…
piše: Katica Kiš
Kad je došlo vrijeme mirovine, ponekad je Katarini nedostajao blizak kontakt i neposredna komunikacija s ljudima. Isto tako, kretanje i šetnja, te se odlučila da subotom ide na buvljak, nedaleko sveučilišta u Mainzu, kako bi povezala korisno s ugodnim.
S divljenjem je razgledala raznolike antikvarijske figurice i stvarčice koje se mogu samo tamo pronaći, jer se više nigdje ne proizvode.…
Katica Kiš
Čovjekova vječna čežnja za srećom i sretnim ovozemaljskim životom, jest zapravo glavni cilj svakog čovjeka. Prvobitna ljudska zadaća na ovome svijetu jest očuvanje i poboljšavanje ljudskih života.
Sreća je dar, naklonost i milost. Ona se ne da prisiliti, nije na raspolaganju i ne da se planirati. Vanjska, materijalna sreća traje kratko, dok duševna, nutarnja sreća traje cijelog života. …
Mainz/ Prvih godina mojega izbjegličkog, pečalbarskog života, kada mi je bilo vrlo teško, došla sam kod mojeg ujaka Ive (koji je pravio najbolji kulen na svijetu), a on me upitao:
“Ajde, Kajo, reci ti meni kako ti živiš tamo u Njemačkoj?!
“Teško, ujo, teško. Nigdje nikog svoga, posao težak, a zarada mala.”
“A, je li vas tuku?”, upita potiho ujak Ivo, dajući do znanja da to nije bilo ništa neobično u tadašnjoj Jugoslaviji.
“Ne, ne tuku nas”, odvratim, začuđeno ga pogledavši.
“E, onda se sve može izdržati”, odvrati svečano ujak Ivo.
—
Kako je samo imao pravo moj ujak Ivo! Izdržala sam u Njemačkoj više od 40 godina – kao Židovi kroz pustinju.