piše: Nataša Pecić-Janković
Žuta kugla sunca budi me ovoga jutra i obasjava svaki kutak moje sobe. Ustajem uz omiljeni jutarnji napitak, cvrkut ptičica i prekrasan pogled na more. Odlična terapija za početak dana!
Odlazim do centra gradića da bih vidjela promjene koje se događaju izvan turističke sezone. Tek pokoji šetač ili organizirana grupica starijih stranaca obilaze prazne lokale uz rivu. Jedan do dva kafića trude se da opstanu u ove prohladne dane.…
Moj zet je naivac. I to ne od one vrste naivaca koja vjeruje svemu i svačemu, nego od one najgore vrste koja ne vjeruje ničemu. Ne vjeruje ni očitim dokazima, odbija argumente i sve proglašava pretjerivanjem i glupošću. Evo sami prosudite.
Fali joj! Još uvijek joj fali!
S devetnaest godina pun si snova. Bilo je ratno doba, 1993. godina. Nije bilo neke prilike za posao, ali sam bila uporna i nisam se predavala.
„Punice“, pitao me zet iznenada. “Jesu li vas ikada izdali?“
Čujem da su iz nekog samostana nestale dvije relikvije neprocjenjive vrijednosti i sada čekam hoće li one osvanuti u podrumu mojega zeta.
-Svima nam fali sunca i nečeg što će nas povezati. Razdvojila nas tmurna vremena, jad i EGO, razmišljao je naglas tamo na željezničkoj stanici.