tekst: Kitana Žižić
„Umrla je noćas Nena“, rekla mi je jutro poslije bliska prijateljica. Nisam ni znala da je bolovala, te me nepripremljenu vijest zaskočila i beskrajno rastužila. Još jednom sam se osjetila slučajno nezahvalnom, što mi je kao činjenica odavno objelodanjeno te sam sebi bila obećala: “Nikad više! Kad slijedeći put posjetim rodno mi mjesto, potražit ću je, napričat ćemo se a ona će saznati koliko joj u srcu dugujem, njenoj nesebičnoj dječjoj pomoći, koju ni ona vjerojatno nikada nije osvijestila.“…
Nema me u zadnje vrijeme na društvenim mrežama i na internetu jer mi ruke ne opraštaju kosilicu, šišačicu i ini vrtlarski alat pa fini pokreti kao što je tipkanje, ne dolaze u obzir. I oči mi ne vole ekrane pa mi stalno šalju crne točke koje putuju kako se njima hoće.
Neki dan je kod nas popodne bio unuk jer su roditelji bili na poslu, družimo se tako češće i baš nas to veseli. Baka kao svaka baka, bojim se da dijete ne bude gladno (vodim se svojom potrebom za jelom), pa ga često nutkam nečim za jelo.