piše: Kitana Žižić
Vraćanje u prošlost, prizivanje sjećanja na nekadašnje dane ni kod koga nije nikakvo čudo. Sklonost je to koju mnogi imaju, potreba koja ponekad razvedri tamu kad se nadvije nad nekom današnjom nelagodnom situacijom, drukčijem poimanju prihvatljivog ponašanja, vrijednosnim sustavom izvrnutim naglavačke kao „miševi i mačke“ uvaženog Luke Paljetka.…
Marijana je počela čvrsto stiskati maminu ruku čim je ugledala školsku zgradu. Prolazila je djevojčica ispred te velike kuće svakodnevno dok je išla u vrtić, ali ni jedanput se nije uplašila velikih ulaznih vrata, mnogobrojnih prozora i učitelja koji su ulazili u školu, no danas joj izgleda drukčije. Mrko i ozbiljno, ni malo nalik igri u prašini na školskom igralištu kamo su je roditelji ponekad vodili popodne, baka nedjeljom.… 
Ponadah se, napokon sam se izliječila od potrošačkih boljetica i prekomjernog kupovanja. Nekako se uspijevam oglušiti o podmuklu želju za kupovanjem lijepih stvari, a koje mi nisu potrebne. Naročito, nakon što je u stanu 3C u mojoj zgradi, umrla stara gospođa Zdenka.…
Čim je ušao u razred direktor škole, mali čovječuljak kojeg su učenici zvali Žile znala je da se nešto desilo. Iza njega je cupkala Stojka, profesorica srpsko-hrvatskog. Svi su ustali. Jer, tada su učenici ustajali kad u razred uđe profesor ili direkcija.…
Već od našeg prvog čvenka, moj suprug Emil i ja sanjarili smo o egzotičnim putovanjima. No, iz opravdanih razloga ostavljali smo ih po strani.