piše: Đurđa Vukelić Rožić
Već od našeg prvog čvenka, moj suprug Emil i ja sanjarili smo o egzotičnim putovanjima. No, iz opravdanih razloga ostavljali smo ih po strani.
Kao mladi bračni par u podstanarstvu, štedjeli smo za stan. Kasnije, uz rate kredita, nije se smjelo rasipati dragocjeni…
Prvi put u životu sanjala je san koji ju je izmrcvario. Probudila se unezvjerena, natopljena znojem iako je bablje ljeto već zaboravljeno nakon što su se neuobičajeno dugotrajne i obilne kiše izlile nad Šibenikom.
Zamislite predgrađe nekog lijepog gradića, dojučerašnjeg sela, čiji su pašnjaci i polja pretvoreni u tisuće gradilišta na kojima niču nove kuće. Gradnja traje, no, mic po mic, ipak se završe te kuće. Ljudi sebe tu zovu građanima, djecu šalju u visoke i teške škole. Da se ne moraju mučiti kao starci.…
Noćni su vlakovi opet u pogonu. Sve više ljudi izbjegava stres na zrakoplovnim lukama, a možda se i osvješćujemo u pogledu na eko-ponašanje. Uglavnom, rezervirala sam mjesto u vlaku u kušet-odjeljku za četiri dame, u kojemu ću prespavati noć. Hoću li?…
/Na putovanju Frankfurt – Zagreb – Frankfurt, 20. do 25. svibnja 2024./
Bili jednom kraljica i kralj koji su dugo čekali prinovu. Kada je konačno kraljica donijela na svijet prelijepog dječaka Ivana slavilo je cijelo kraljevstvo. Izgledao je kao anđeo, plave kose i plavih očiju. Ali već od malih nogu pravio je mnogo problema kraljici, jer je bio vrlo tvrdoglav.…
Svemu je kriv taj prokleti dernek. Tjedan dana pripremala sam se za izlazak, a kad tamo – ništa. Cijeli dan uoči derneka stajala sam pred ogledalom, okretala se, šminkala, namještala kosu, uvježbavala pokrete, korake, držanje ruku, osmijeh.…