događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
Marijan Gubina: “260 dana”
Umirivala me mama obećanjima kako će sve biti dobro, kako ćemo se jednom vratiti kući i opet imati sve. Kako će mi napraviti kalupaše[1] i gužvaru s orasima i makom.
Gotovo da smo se i privikli na smrad u prostoriji. Gotovo da smo prihvatili kompletnu situaciju kao normalnu i taman kad postane jednolično, dogode se promjene. Pojačani razgovori pa galama prekidaju našu prigušenu atmosferu.…
Marijan Gubina: “260 dana”
Mlađi mršaviji momak hvata me za ruku i kreće van kanala, a moje noge samo ga prate. Izašli smo iz kanala i sjeli uz rub ceste. Zagrlivši me reče:
-E, maleni, sve će biti dobro! Nisi ti ništa napravio. Kako se zoveš?
Mucavim glasom izgovaram:
-Mavijan.
I bez šokova imao sam problem s izgovaranjem slova r.…
Marijan Gubina: “260 dana”
I eto nas pred mojom osnovnom školom koja ne sliči na sebe. Umjesto mase djece, sada je tu masa odraslih ljudi, puno vozila …kao u filmu. U holu je velika gužva, puno stolova prepunih stvari: uniformi, municije, konzervi i pokoje hrpice oružja.
Mene nitko ne doživljava. Tu i tamo me netko pogleda, pripazi da me ne pogura, no ja sam ionako vodio računa da nikom ne smetam. A onda u jednom trenutku prilazi neobrijani muškarac…
Marijan Gubina: “260 dana”
I tako prođoše sati iščekivanja obroka, dok se u jednom trenutku nisu otvorila vrata. Jaka svjetlost sve nas na trenutak zasljepljuje. Svi škiljimo.
-Ajmo, stoko, vaša posljednja večera je spremna!
Bio je to poziv na još jedan obrok, iako je bio dan. U koloni, jedan po jedan, brzim korakom uputili smo se prema stolu koji je bio prekriven našim obrokom. Kruh umočen u jaja. Jedna…
Marijan Gubina: “260 dana”
Dani se ponavljaju, slični užasni scenariji, lažna strjeljanja, premlaćivanje…, a pogrdne riječi i njihove šale postale su normalne. Čuješ i ne čuješ.
Šaptanje oca privuklo mi je posebnu pažnju, njegove riječi daju mi snagu. Zbog njegovih riječi, kao desetogodišnje dijete, susrećem se s pravom vjerom. Odrastao sam kao vjernik, primio sakramente, svaku noć od dana kada sam naučio pričati, prije spavanja kleknuo bih ispred svoga kreveta i molio se dragom…
Marijan Gubina: “260 dana”
Cijela slika bila je jezovita, a naš se strah se povećao. Mislio sam da je to vrhunac straha. No, prevario sam se. I opet je nastala ta jezovita tišina, opet sekunda traje kao vječnost. Jedino što se može čuti je njihovo drhtanje tijela i naši brzi otkucaji srca. Ponekad se začuje tihi plač. Svakom sekundom, svakom minutom i satom bio sam u sve većem iščekivanju. Plašio sam se onoga što dolazi. Svake sekunde, minute, sata bio sam sve gladniji i žedniji. Neprestano sam, ne mareći za…
Marijan Gubina: “260 dana”
Bio je to ugodan san. Gotovo da sam svjestan tog laganog ljetnog povjetarca što korača po mojoj postelji.
-Marijane, sine, brzo, ne boj se! …bile su riječi moga oca koji je uznemiren prekinuo moj san, uplašen jednako kao i ja. U naručju me iznosio iz sobe. Eksplozija… puno manjih eksplozija… lomovi stakla, crijepa… dim, plač majke, ružni jecaj sestara prekida moj san i pretvara javu u moru. U uskom…