događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Martina Budimir
Moj Bog? Može li se Boga svojatati? Može li Bog biti samo moj? Ili možda samo moje vjerske zajednice?
Ili zaista netko još misli da je Bogova više i da se ne radi samo o različitom viđenju jednoga Boga kroz prizmu različitih religija?
No činjenica je da Boga svi volimo svojatati. Pa kakav je onda taj, “moj” Bog?
Neki bi rekli da moj Bog nije dobar jer nemam neko materijalno …
piše: Martina Budimir
Približavamo se autobusnome kolodvoru. Rijetko se posljednjih dvije godine vozim autobusom i svaki me puta iznova iznenadi drugačija perspektiva nego za upravljačem ili na suvozačkome mjestu osobnoga automobila. Nevjerojatno je koliko vozača teretnih vozila ne samo telefonira, nego i šalje poruke dok voze na autocesti!
Zagreb oko 17h. Neki će reći, najveća gužva, ali ja iskreno, ne…
piše: Martina Budimir
Volim život! Volim živjeti! Život je lijep! Moj je život lijep! I ne, nije mantra koju si ponavljam slijedeći preporuke nekog priručnika za samopomoć.
Uhvatila sam samu sebe kako, bez obzira što mi je teško na duši u zadnje vrijeme, pa i zadnjih dana, s osmjehom koračam kroz dan. Padnem, čak to ne znam ni skriti, ali nekako uvijek taj osmijeh nađe svoj put, ne samo do usana, nego i do očiju, cijeloga lica, cijeloga bića.…
tekst i foto: Martina Budmir
Ovo nije još jedan tekst o Oliveru. Ovo je tekst o svim ljudima, malim i velikim, znanim i neznanim koji su svojom dobrotom, svojim životom ostavili trag. Danas je ispraćen jedan takav čovjek koji je slučajno i glazbeni genijalac.
Premda su njegove pjesme dio moga života, nisam ga nikada uživo čula kako pjeva. No jedan kratki susret prije gotovo 15 godina na letu za Rim usjekao se i suprugu i meni u sjećanje. Vidjeli smo već tada da se radi o normalnom, prizemnom čovjeku kojemu slava nije udarila u glavu.
Imala sam i ja takvoga čovjeka u životu, čovjeka koji je bio najbolji otac na svijetu. Usadio mi je ljubav prema životu, prema putovanjima, prema učenju novoga i, prije svega, ljubav prema ljudima. Moj je otac bio ispraćen kao čovjek čiju su dobrotu prepoznali i cijenili mnogi.…
piše: Martina Budimir
Stani!!! Ne odmah drvljem i kamenjem! Pročitaj najprije tekst!
Moj prvi tekst na ovome portalu objavljen je daleke 2012. godine i bio je o nogometu. Nije to bilo slučajno, baš kao ni ovaj koji pišem sada.
Netom nakon rođenja pokojni je otac svaku od svoje tri kćeri učlanio u klub navijača Hajduka. Svakog smo ljeta za vrijeme godišnjeg obiteljski išli na bar jednu utakmicu Kupa Marjana.
Ja sam ta koja sina i supruga, koji se u mladosti aktivno i uspješno bavio nogometom, potičem da gledaju nogomet jer ponekad im se privlačnijim čini neki film koji je, eto, baš u vrijeme tekme.…
piše: Martina Budimir
Ne volim licemjerje. Ne volim lažne autoritete.
Volim svoju obitelj, volim (još uvijek) svoj poziv. Volim putovati, volim glazbu. Volim i knedle, prošek i još nekoliko sitnica koje uveseljavaju ljude. Volim voziti auto. Volim more.
Volim i svoju domovinu. Volim to što u njoj kao žena uglavnom mogu ispunjavati svoje potencijale, što smijem voziti auto. Volim i ljude u svojoj domovini i njenu prekrasnu prirodnu i kulturnu…
piše: Martina Budimir
Nebrojeno sam joj puta govorila: “Nemoj, ne treba ti to! Neke stvari trebaju jednostavno ostati u sferi privatnoga.”
I u ovoj sam priči ja ispala staromodna, možda i zaostala, ne držim korak s vremenom.
Moja je majka odrasla u doba kada nije smjela nositi hlače jer to ne priliči djevojkama, u doba kada se biciklom išlo u nekoliko kilometara udaljeno mjesto u više razrede osnovne škole ili do…
Iz naše arhive/ objavljeno 23.10.2014.
piše: Martina Budimir
Uskoro će navršiti 65. godinu života. Daleko je to od kraja životnog puta, ali ipak označava jedan kraj. Starije generacije koje još imaju tu sreću odlaska u mirovinu sa 65 godina, a ne kao mi, nešto malo mlađi, sa 67, znaju o čemu govorim.
Kraj je to jednoga puta koji u mnogome obilježava naš život, točnije, trećinu gotovo svakoga našega dana otkada smo postali radno aktivni. Odlazak u mirovinu.…
piše: Martina Budimir
Večer prije imali smo žustru raspravu sa svojim petnaestogodišnjim sinom, novopečenim srednjoškolcem. Dotakli smo se i teme koja će biti okosnica filma na koji se dečki, suprug i sin, spremaju već mjesecima. Nije da smo željni McDonaldsa, no otvorenje u Slavonskom Brodu, upravo jedan dan prije odlaska u kino, savršeno se uklopilo u naš plan.
tekst: Martina Budimir
Divna zemlja, još ljepši ljudi. Mislim pri tome i na unutarnju, ne samo na vanjsku ljepotu. Pa ipak, isti ti divni ljudi bježe iz iste te lijepe zemlje.
Egzodus poprima masovne razmjere. Bujica borbe za bolje sutra, ali ponekad i za golu egzistenciju, odnosi sa sobom i mlado, i one u najboljim godinama, ali i staro.
Oni koji ostaju, koji su već oguglali na sistemsku bolest društva…