piše: Nataša Hrupec
Umrla je Irena. Rijetko fina duša, lucidna, lijepa, blaga, tiho je govorila bez samodopadnosti i autorske taštine.
Kako je samo na jednoj književnoj večeri ispreskakala laskavce (dominantne i samodopadne alfa kunstlere), kao da ih nije čula, uspjela ih je utišati svojom finoćom, pogledom kojim sve razumije i vidi, ali ne smatra da baš sve što vidi mora i reći. Obazrivo je svodila događaj na sadržaj, na bitno, vraćala ga na temu.…
Berlin-New York-Salt Lake City-Zagreb/ Krenuli smo iz oblacima pokrivenog Berlina, u nedjelju, 23. veljače. Cijelu godinu iza planirano je ovo putovanja, taj moj treći odlazak u USA. Svi su se, igrom sudbine, u posljednje tri godine, odigrali upravo u ovo isto, zimsko vrijeme, s kraja veljače.
– Dječak poput njega je drugačiji, pomislila je mica, on me nježno podigne i brani me od one zločeste stare sive mačke, taj dječak mi je spasio život.
Moj život je obilježila bolest s kojom se borim godinam.
Iserlohn/ U Njemačku smo nakon prognanstva iz iloka došli 11.11.1991. godine. Odmah smo se uključili u rad Hrvatskih udruga i HKM Hagen.
Brodski Stupnik/ U subotu ujutro stiže mi poruka: “Spremamo se i uskoro krećemo kući!” Piše mi moja prijateljica koja je boravila u Stupničkim Dvorima s obitelji.
Brodski Stupnik/ Uoči nove godine zovem moju dosadašnju prijateljicu sa Fb-a. Ona je majka dječaka koji ima Aspergerov sindrom a majka je i još dvoje djece. Na staru godinu zovem da čujem imaju li vode, hrane, kako su djeca?