tekst: Slavica Juračić
Drugi dan nakon razornog potresa u Petrinji, Sisku, Glini, Baniji i širem zagrebačkom području moje emocije se ne smiruju.
Jučer sam zvala moje drage prijateljice Slavicu, Katu i Natašu. Nakon razgovora s njima koje su jače doživjele i preživjele razoran potres, u mojoj glavi odzvanja: “Sve će biti uredu!”…
Gloria!
Sestra mog djeda po majci rodom iz Hrvatske se poslije Drugog svjetskog rata udala za Albanca i s njim osnovala divnu, jako solidarnu obitelj. Danas njihova djeca žive raštrkana po cijelom svijetu, jedan mi rođak živi u Kanadi i također ima prekrasnu obitelj u kojoj se svi međusobno odnose s puno ljubavi, poštovanja i topline.
Ne znam kako je, iako imam neke pretpostavke, u proteklih nekoliko desetljeća došlo do potpunog sloma svih vrijednosti, pa smo sad tu gdje smo. Čini mi se, i doslovno i preneseno, na početku zime.
Nakon nemilog događaja u glavnom gradu Hrvatske, jedan stručnjak, psihijatar je za mladića koji je pucao na zgradu hrvatske Vlade i Sabora izjavio da je mladić bio “autističan”.
„Tri su nam stvari ostale iz raja: zvijezde u noći, cvijeće danju i dječje oči.“ /Dante Alighieri/