piše: Slavica Jurčić
Brodski Stupnik/ Uoči nove godine zovem moju dosadašnju prijateljicu sa Fb-a. Ona je majka dječaka koji ima Aspergerov sindrom a majka je i još dvoje djece. Na staru godinu zovem da čujem imaju li vode, hrane, kako su djeca?
Sve me u njenom glasu opominje da je u stresu. Dok razgovaramo ona uključuje svojeg supruga u razgovor, pričamo o šteti na kući, pričamo o sigurnosti. Pitam ih imaju li gdje otići bar da se malo šire, da se duša i tijelo odmori od potresa i stresa koji je doživjela cijela Petrinja, Sisak i Glina.…
Gloria!
Sestra mog djeda po majci rodom iz Hrvatske se poslije Drugog svjetskog rata udala za Albanca i s njim osnovala divnu, jako solidarnu obitelj. Danas njihova djeca žive raštrkana po cijelom svijetu, jedan mi rođak živi u Kanadi i također ima prekrasnu obitelj u kojoj se svi međusobno odnose s puno ljubavi, poštovanja i topline.
Ne znam kako je, iako imam neke pretpostavke, u proteklih nekoliko desetljeća došlo do potpunog sloma svih vrijednosti, pa smo sad tu gdje smo. Čini mi se, i doslovno i preneseno, na početku zime.