Mirko Popović
kad se okrenuh tiho je počela kiša
zamišljeno si gledao u krošnju
obližnje trešnje u parku
i kišnu svjetlost koja puni oči
kao u mostaru jednoga ljeta
na drugoj slici sam nestao
na bečkoj panorami
i nisam gledao…
Mirko Popović
TKO SI BIO TI
NEČIJA ME MLADOST GLEDA IZ STARE SLIKE
JE LI I TO SKLAD
ZA GLASOM
ZAIGRANA
SVRHA
CRTAM PORTRET
Mirko Popović
Neki vrh moga nerva pita kako ne pitati koliko godi crnoputoj moja otisnuta šetnja po toplini njena vrata, ili možda se, izgubljen u njenom pogledu, ne snalazim oštreći pri tom i vrh olovke u mislima i u beskraju pa nesuvislo izgovaram opravdanost pogrešnih, nehtijućih, ili promašenih, a možda izazvanih poteza. I olovke, i ruke, i kista, i očiju.
Želio bih napisati rečenicu s konstatacijom da je, nesputan sirovim entitetom, izgovaram tijelom… držeći olovku na pozicijama s kojih …
EPIFANIJA
Mirko Popović
Istoga trena kad mi je zazvonio telefon Ida se pojavila na vratima hitro zakoračivši u prstoriju. Ne znam što sam gledao, ili neobičan način kojim je popunila sobni prostor, ili gipkost ljupke pojave koja mi se zajedno s otvorenim vratima primicala.
Odnekud sam znao da je znala da se nisam pitao je li vidjela pokrete koji su između mene i prozorskog okna zapaljenog sunčevim ljetnim ognjem graničili sa nestvarnim. Iz mojih očiju mogla je iščitati da imam do sada nespoznajno zadovoljstvo…
CVJETALE SU AGAVE
Mirko Popović
Ustaje i bosa nastavlja hod kroz uvojke jutarnjeg plavila. Vrati se u krevet, izusti moje JA umjesto mene kojeg ne shvaća dok s pola duše i neodređenog pogleda u prvom danu rehabilitacije izlazi u svježe jutro. Netko te u parku čeka, naglasivši li Zluradi, ili potajno puca tkivo vjetra, kao da broji ljudske godine, suhe odbacujući grane. Sinoćnji film je u meni razbuktao ranjivost, paniku, strah, ali ne mogu, ne umijem poći za njom prostorom niz hladne ruke prosinca – stišano u meni zuje riječi, glas, koraci. Pješčani sat san i javu u meni je pomiješao. I uskomešao korake vremena.…