PRIČE SA MILJACKE

Iz naše arhive/ objavljeno 06.12.2011.

Čestitali novu godinu e-poštom ili papirnom zemaljskom poštom, trebamo čestitku napisati, a pismo nas donekle zbunjuje jer nismo sigurni treba li pisati sretna Nova godina ili sretna nova godina.

Malim slovom napisana, nova godina odnosi se na sljedeću kalendarsku godinu, onu koja započinje 1. siječnja 2011. i završava 31. prosinca 2011.

Ako želimo da to vrijeme bude sretno i uspješno, čestitamo novu godinu, malim početnim slovom.
Velikim početnim slovom napisana Nova godina znači praznik – državni praznik i neradni dan (istini za volju – noć, ali pojam neradne noći kalendar ne bilježi i zbog toga se piše velikim početnim slovom.…

više

Mirko Popović
Savladan umorom naslanjaš se na suhu granu jasena, uronjenu u najdublji pojavni oblik nepomičnosti. Nijemo te gleda nepoznata tamna ptica nad visokom travom koju povija reska i jedva čujna glazba sjeverca.

Pomisliš kako vrijeme još uvijek okreće svoje listove, ali ih nisi spreman čitati jer ti se čini da u jednom trenu ne možeš proživjeti susret sa svim tim duboko skrivenim slikama. Uviđaš, međutim, da čitav taj univerzum i nije grubošću jurnuo u tvoju …

više

piše: Mirko Popović
Bila sam ptica južnih gora. Ptica Neznanka (tako me Robovlasnik zove). Ptica pjevica. Znam to, iz dubine vremena jer, često se sjećanja vrate:

Toga davnog dopodneva sletjela sam na grančicu pored njega (navedenog u zagradi). Odmarao se na proplanku dok je čekao svoje prijatelje, gospodu Ulje i Akvarel.

Imajući iskustva sa tim velikim dvonožnim bićima koja nisu bila …

više

piše: Mirko Popović 
I u svom petnaestom ljetu dojam djevojčice ostavljala je branjem bijelih cvjetova po parkovima, skupljanjem razglednica kroz koje dugo u noć je zamišljala daleke gradove.

Nemirom rukū rasplićući kikice iz pramenja kose, izvijajući se potom pred ogledalima govorila je o ljepoti vjetra dok pleše u travama i osluškivala kako mi srce napaja drhtaj.…

više

piše: Mirko Popović
Zavisno od treperenja kapljice formirane topljenjem snijega pod prvim proljetnim zrakama sunca, kapljicē kroz koju tupo gleda dok se ona viseći u gornjem dijelu prozorskog okna lagano uvećava – slika fasade susjedne stare kuće mijenja boje, oblik hrapavosti, veličinu i udaljenost u osjetu njegova vida.

Eho onoga što je zadnje čuo dok je Julija sinoć najljepšim glasom na svijetu čitala vratio mu se u najčistijim nijansama:…

više

piše: Mirko Popović
Nije više bilo onih koji bi emocionalno identificirati i dešifrirali presušena korita njenih pruženih ruku za pravednošću, niti, smatrala sam, dovoljno užarenog srca za Božje smilovanje;

nije bilo onih koji bi milosrđe nadnijeli nad njeno patničko lice, onō na kojemu je još samo prepoznatljiva bila prestrašenost, izgubljenost, zgroženost, nečujna glazba najstrašnijeg ljudskog progonitelja – samoće. Koja je pred njom stajala kao zadnji, nezasluženi bič golgotske gorčine proživljenog života.…

više

piše: Mirko Popović
Prvo se radi oslona zemaljskog stopama klupi kamenoj priklanjamo, tamo gdje se umor primarno prima i razlaže. Stûd snimo pod zvijezdama što ispod i iznad svjetlucaju.

Onda meandrira naša lađa znatiželjom(?), žednim srcem(?), a prazne ruke se upliću u rosu nataloženu po jutarnjoj travi srpnja, po zrelom zlatu pšenice iz čijeg mira stameno izviru zvonici.

Pod njima teče molitva:…

više

piše: Mirko Popović
Zagledala se u korice knjige koju je upravo spustio pored sebe. Htjela ga je nešto upitati, ali je, samo ga tiho podsjetivši da je prošla ponoć, nježno naslonila glavu na njegovo rame.

Gledao je u tamno-plavičastu noć iza prozora brzog vlaka i razmišljao o pročitanome. Galopirajući, brjegovi i šume su odmicali, čas su uranjali u tamu, čas u koprenu sivila pod zvijezdama, u daljini.

Činilo se kao da su sami u svemiru, on i njegov lik u okviru…

više

piše: Mirko Popović
Nadnesen nad svoje umrlo lice djetinjstva uvijek je vidio negdje napisano pitanje: Ako i jesmo na Zemlji, na planeti, ali gdje smo zapravo mi?

Nitko nas nikada nije podučio, a onaj tko je pokušao prelazio je na stranice bajki i postajao čarobnjak.

Kao dječaku čarobnjaci su mu bili mali sitni ljudi koji borave u žutim večernjim travama pored starih zidina……

više

piše: Mirko Popović
Markus i ja se nismo poznavali, osim ako vrsta poznanstva nije par slučajnih pogleda preko rubova pivskih čaša za stolom od teške ebanovine.

Pili smo Sarajevsko u bašti od Glazbe i Smijeha, od Lijeposti otetē  buci i gradskom stampedu. Trošili smo popodnevne sate kao što se troši kreda ili miris ljiljana u prigradskim baštama.

– Ako treba vjerovati ovakvim vijestima – govorio je dok su s …

više