Piše: Stjepan Poljaković
Ove se godine odlučih na godišnji u toplicama. Po definiciji toplice, banje, kupke rehabilitacijski su centri s medicinskim uslugama i ljekovitom vodom.
S tim uvjerenjem sam nazvao recepciju hotela i rekao kako želim jednokrevetnu sobu. Recepcionar mi onako u šali spomenuo mogućnost da privedem štogod od ženskoga roda pa da ne samujem. Pomislio sam da sam nazvao agenciju za upoznavanje, ili recepciju javne kuće. Moja ideja da se odmorim i opustim shvaćena je poprilično neozbiljno.…
Za neke istine treba se boriti i treba ih svjedočiti. Uskrs, centralni i najvažniji blagdan u kršćana zaslužuje da se o njemu priča, ne jednom godišnje, nego bi on trebao biti lajtmotiv, nešto što nas prati i osvjetljava tminu svakodnevnice.
Nedjelja je navečer. Prčkajući po fejsu naletjeh na program radija Banovine u „live“ oliti uživo. Ne bih se zadržao da gosti nisu naši Brođani pa k’o velim: „Ajmo slušati!“
U svjetlu moje teorije da u Hrvata svaka rečenica počinje riječima: „Ja nisam kriv“, slijedi poduže objašnjenje.
Moj prvi susret s videogricama, točnije formulom, bio je u jednom kirvajskom lunaparku. Izazov mi je bio izbjeći zabijanje u zid sa strane.
„…Prava je sreća čovjeku jesti i piti i biti zadovoljan svojim trudom kojim se muči pod suncem za kratka vijeka koji mu je dao Bog, jer takva mu je sudbina dosuđena.“ (Propovjednik 5.7)
U danima, kada na ulicama ili na ekranima gledamo trku za popustima i hvalospjeve ljepoti adventskih sajmova, vodim vas u jedan skromni dom.
Tjednima se nosim s jednom mišlju, s jednim pitanjem: „Zašto je toliko prokleto važno dokazati da smo u pravu?“
S vremena na vrijeme na test stignu sve one teorije s kojima se ponekada razbacujemo, dakako verbalno. Vaš Periskop je preživio jedan takav test. Sve ono što sam učio, tvrdio i čemu sam težio, trebalo je provjeriti i utvrditi u školi poniznosti.Dolina je to uzdisaja, nešto ljepše od doline suza.