Pisma nikome i svima

Noć knjige (ili knjiga kao “ugrožena vrsta” )

piše: Nela Stipančić Radonić
Dragi čitatelju, vjerujem da si upoznat s predstojećim događajem – Noć knjige.

Znam da to ne zvuči kao novost i senzacija, ali želja mi je prenijeti ovdje par vlastitih misli, pa bi to onda moglo, nadam se, izgledati kao nešto svježe i novo. Jer smatram da nam danas više nego ikada treba novih misli i ideja, a ne stalno ponavljati jedno te isto ili, u još gorem i najčešćem slučaju, samo kritizirati. Pitaš se možda, zašto i čemu razmišljati o Noći knjige?…

više

Nela Stipančić Radonić
preko plavičasto usnulih polja mirisi stari stižu
iznad krošanja se uzdižu i njišu u zraku
oči trepere od želje
čujem smijeh s potoka
dok skače zavrnutih nogavica do koljena
i umiva pospanu prirodu po licu
prije no što joj proljeće tek skrojenu
haljinu navuče…

više

Nela Stipančić Radonić
Kada me sretneš, zaogrni me jednim pogledom,
ali takvim da u njega čitav svijet stane

Izuj mi cipele i stavi pod bose noge
zelene, žute i plavo-ljubičaste, umjesto sive boje

Nanesi mi trnce po vratu, poput skupocjenoga parfema
samo, molim te, ni slučajno lažne!…

više

Nela Stipančić Radonić
S povojima oblaka na glavi
i začuđena pogleda
otvaraš krišom jedno oko na mjesečini
kad sve pozaspi, a Ti zuriš s nevjericom,
jer ne prepoznaješ više svijet oko sebe;
Nekamo su skrili od Tebe i jesen, i ljeta, i proljeća
te gladnu, bosu i samu na zimi Te ostavili,
okruženu pod injem smrznutim pogledima
da zaboraviš što lakše na sve što je bilo…

više

Nela Stipančić Radonić …iz zbirke “Mjesečeva djeca”

ako se ne zaustavimo uskoro
moglo bi nam se dogoditi što i drugima
starijim i mudrijim od nas
da se nekim čudom poput svijeće
istopimo i iscurimo iz reljefa
ako se ne dogovorimo sada
da je jutro ljepše od noći
i osmijeh od pogrda…

više

Nela Stipančić Radonić

postajem sve brža i brža
pa više i ne stižem samu sebe
u mislima razbacanima posvuda
skupa s mojim pogledima
kao mrvicama kruha bačenim iz ruku
na trgu golubovima…

više

Nela Stipančić Radonić
Promatrani odozgo, sićušni smo toliko,
da se jedva vidimo
i pokraj svih na zemlji veličina
pomiješanih skupa jednih s drugima,
– kao u vreći krumpira,
koji će ionako, završiti u loncu
i prije ili kasnije, morati skinuti koru.

Promatrani odozgo, nečujni smo toliko,…

više

piše: Nela Stipančić Radonić
Čini se da je od svijeta ostala samo bačva puna baruta, koji nas opkoljava i zabija se, ako ne baš u glavu, onda sigurno u leđa, bilo da smo budni, spavamo ili se nečim bavimo, pa čak i kada na trenutak  pomislimo kako smo sretni i uživamo  u prirodi.

Za divno čudo, prirodi još uvijek nekako ide; jest da joj nije lako s nama, ali trpi, stenje i podnosi nekako sve nedaće. Za razliku od ljudi.…

više

Nela Stipančić Radonić
promatram iz daljine dok se spuštaš
vijugavom stazom
kojom sam malo prije tebe prošla,
ali me nisi zamijetio
nemaš puno stvari na sebi i izgledaš usamljeno
ili mi se samo čini
dok sjedim na pola puta
umorna od spuštanja i prikupljam snagu,…

više

Nela Stipančić Radonić
za gušu stisla čvrsto zima
pa sve bijelo, bijelo pred očima
dah se ledi, a suze trepere dok lagano klize
niz lica prolaznika s rukama zavučenim
duboko u džepove
kao miševi u svoje rupe, a noge
navrat-nanos poskakuju po zaleđenoj cesti,
dok neke plešu nezgrapno po zraku
skupa s ledenim vjetrom što s krovova vreba…

više