Da imaš smisla, Bože, za malo igre, ja bih
(Dok Ti se gore sporiš sa sinom Isukrstom),
U mašti makar svojoj (jer vidim: Ti ni da bi),
U hladu smokve sjedeć – pozvao Tebe prstom!
.…
Ti, zaleđena rijeko! Ti, vatro moje studi.
Ti, uzdahu moj, vajni. Ti, ružo moja rosna.
Ja ne znam što bih dao, da padneš mi na grudi.
Da zagrlim te nježno, ti, kulo bjelokosna.
Nismo što jesmo. Mi smo ono što nismo.
Jedno drugome što smo? Reci mi, pjesmo!
Kažeš da nismo ništa, a mogli bismo,
Još jednom biti ono što jednom bjesmo.
Kakav to čudan pisak trublje
