Sven Adam Ewin

Sven Adam Ewin

(Učitelju, s ljubavlju)

Danas, pod satom razrednika,
Raspoloženje – nikad bolje!
Učitelj (inače strogog lika),
Danas je jako dobre volje!

Pogodite, djeco,
Pita nas on,
Koje zvono ima
Najljepši zvon?…

više

Sven Adam Ewin

Ja utopljenik, a ti rijeka.
Ja Mjesec što se u njoj ziba.
Ti purpur plima. Ja oseka.
Ti poteg mreža, a ja riba.

Ti divlji vrisak. Ja tišina.
Ja bijeli oblak, a ti nebo.
Ja suhi vjetar, a ti dina.
Ti zlatni ljiljan, a ja šeboj.…

više

Sven Adam Ewin
Sjedim kraj vrela, usred šume,
A voda teče, teče, teče.
Gledam u vodu. Voda u me.
A vrelo? Ma, riječ da mi reče!…

više

Sven Adam Ewin
Danas nam je učitelj
Tumačio svima,
Što je pjesma, što je stih,
A što je to – rima.
A onda smo rimu
Vježbali u timu.

Kad on kaže baba, mi kažemo žaba.
Kad on kaže trava, mi kažemo krava.…

više

Sven Adam Ewin
– Dida, kad bijah mala i slaba,
Dok ste me čuvali ti i baba,
(Sjećaš se – tata me jutrom doveze),
Bijah li dobra – ili bez veze?

– Bila si…Bila si…
Kako da kažem,
Običnim riječima ili biranim?
Bila si…Bila si……

više

Sven Adam Ewin
Opipam nogu. Nije moj but.
Pritegnem remen. Nije moj pâs.
Koračam, stanem. Nije moj put.
Pjevam pa šutim. Nije moj glas.

Zaplešem fokstrot. Nije moj ples.
Osluhnem srce. Nije moj bat.
Rukom niz lice. Nije moj fejs.
Dodirnem atlas. Nije moj vrat.…

više

Sven Adam Ewin
Kažu da stižu svojoj kući,
Kažu, ima ih izdaleka,
Ja uzalud im ne dam ući,
Ulijevaju se kao rijeka.

Uđu u me u kasnu uru
Pa se ljepotom mojom časte,
Od nje prave karikaturu,
A broj im raste, raste, raste.…

više

Dobriša Cesarić:

VEČERNJA PJESMA

Na izvoru, u tiho veče,
Sa vodom jedna riječ isteče.
Žuboreć isto kao voda,

Tišina drugu riječ mi doda.
A treću vrba ili zova.
Poneku vjetar još mi dadne,
A neka bogzna otkud padne,
I govor mi je pun darova.…

više

Sven Adam Ewin
Malom jeziku plaćam danak,
U malom ja sam još i manji.
O, jezik mi je tanak, tanak,
A ja u njemu još i tanji.

Po lajavosti i po broju
Od njega ima stoput većih,
No jezik moj ljepotu svoju
Od sviju znade bolje reći.…

više

Sven Adam Ewin
Evo ću govoriti iz mračne dubine duše,
Iz Marijanske brazde. Na samom njenom dnu.
U kakvom stojim smeću, utonuo do guše,
Ne biste sanjali ni u – najodvratnijem snu!

Tu leži odbačeno tisuću mojih lica,
Krvavih ispod kože, a izvana bez mane.
I barem još toliko pripadajućih sitnica,
Suviše lijepih s jedne, a ružnih s druge strane.…

više