Anđelka Korčulanić

Anđelka Korčulanić
Pobijediš li strah od ljubavi,
rukama razdijeli tamno more
i dopusti mi zakoračiti u tirkiz,
u mrežu od sunčanih šara
noseći na otvorenu dlanu
raspolovljeno srce pjesme.
Nemam prikladnijeg dara.

Neće boljeti ni tebe ni pjesmu.…

više

Anđelka Korčulanić
Na stjenovitu rtu
moja kuća, kameni svjetionik.
Svud uokolo mrtvo more,
uvelo cvijeće opaljeno suncem
u terasastu vrtu.…

više

Anđelka Korčulanić
Koliko god veliko jesi,
cijelo si u mene stalo;
za dah zaustavljen toliko puta
tisuću riječi nije dosta,
za darovane mi pjesme
tisuću „hvala“ je malo.

S tobom u sebi, bliže sam Bogu,
nikad te sita kao gosta;…

više

Anđelka Korčulanić
Ne znam zašto jutros mi se plače
i od samog pogleda na prazne ruke
tijelo mi biva bolno kao da leži
na prostrtoj postelji od suhe drače.

Kamo je pobjegao i sakrio se
od boja, perja i vjetra istkan san
kad prstima zbilje na moj prozor
zakucao je resko u sivo odjeven dan.…

više

Anđelka Korčulanić
Odakle ste,
pitaju me s vremena na vrijeme
ovdje, daleko u tuđini.
Iz Splita san, odvratim vedro.
Pobogu, što onda radite tu,
čude se odreda svi, a meni odjednom
iz čista mira stane drhtati bedro.

U očima zaljuljaju se palme,…

više

Anđelka Korčulanić
Rasani me
šûmom još nezačetog vala
sred dalekog oceana,
imenom ruže što je do jučer cvala,
prstima, golim skitnicama
na vijugavim stazama tijela,
sutrašnjim zvonom s kapele na brežuljku
i zamrlim pjevom lastavice
u suton što je odletjela…

više

Anđelka Korčulanić
U sanjivoj dolini Sunconošu čekam,
tijelo mi obuzima nestrpljenja plam.

Topot kopita čujem kako dohode bliže,
to vitez bez oklopa, Sunconoša stiže.

Na krilatu konju kroz oluju cvijeća
s bisagama o sedlu, a u njima sreća.

Konju o vratu sjajni praporci zvone…

više

Anđelka Korčulanić
Nježne stihove pišem s proljeća
kad novih nadanja tanane klice
k´o zraci sunca ozare mi lice,
damarima srca kad ravna sreća.

S proljeća pišem nježne stihove
kad prah s krila tisuću leptira
stavim u note što ih vjetar svira,
dugama i rosom kad bojim snove.…

više

Anđelka Korčulanić
Do prepletenih naših nogu
trebalo biti je utihlo more,
mirisne krošnje borova iznad,
a zvijezde gore, visoko gore,
ali ne i noćas kad mi smo gospodari
svijeta što za nas dubi na glavi
dok ljubav razvijenim barjakom
u boji purpura svoj trijumf slavi.…

više

Anđelka Korčulanić
K’o šipak s jeseni puklo je srce,
čini se nikada više ne će biti cijelo,
magleni je pokrov na očima mojim,
žutim lišćem ovijeno hladno mi tijelo.

Bez glasa sam i ne znam dišem li još
ili to vjetar u golim granama ćutim,
hladnoća noćnog neba muklo boli
o suncu minulog ljeta dok snim.…

više